Čistačice nisu još ni ispraznile piksle posle skupštine DSS-a na kojoj je Sanda Rašković Ivić postala predsednica stranke, a Vojislav je Koštunica napustio stranku. Šta je nateralo dotadašnjeg neprikosnovenog vođu da tako, za svoj habitus neobično promptno, reaguje?
Na sednicu nije došao, nije podržao ni jednog od dva kandidata, a onda je u nekoliko sati zaključio da nova predsednica vodi takvu politiku da se to više podneti ne može. Šta je to Sanda uradila i kakvu je to stravičnu grešku načinila, uzmemo li u obzir da je posle pobede uspela samo da se kurtoazno izljubi sa gubitnikom Aligrudićem? Kakva je to dramatična promena politike isterala Koštunicu ako je potpuno jasno da u tih nekoliko sati nikakve politike nije ni bilo? Ako je Koštunica znao ili pretpostavio da će Sanda posle svoje eventualne pobede raditi nešto što on smatra lošim, zašto je ćutao i zašto se nije usprotivio njenom izboru? Zašto nije podržao Aligrudića?
U obrazloženju svog izlaska iz DSS-a Koštunica je kao glavnog krivca isturio reč neodređenog značenja - "suverenizam". Dan-dva kasnije neki od čelnika DSS-a koji su ga sledili u napuštanju stranke objasnili su, za nas sa jeftinijim kartama, u čemu je razorna moć tog vraškog neodređenog pojma. Suverenizam je lukava i perfidna varijanta odbacivanja neutralnosti kao temeljnog DSS-ovog postulata, rekao je jedan. Drugi je otišao još i dalje: "Suverenizam ne postoji u srpskom jeziku (Sic!), već se javlja u komentarima Tuđmanovog ustava!"
Tu sam, donekle, shvatio o čemu je reč. Sanda je, naime, izdala DSS, odnosno ono što njegove najmudrije glave smatraju jedinom ispravnom politikom, posegnuvši, ni manje ni više, za tuđicom, i to odakle, nego baš iz komentara Tuđmanovog ustava! Šta li bi se tek desilo, pitam se, da su eks-DSS-ovci otkrili da su u komentarima Tuđmanovog ustava korišćene i reči: da, možda, iako, premda... a da skandal bude još veči - korišćena je i reč "ustav".
Nego, šta se i ja tu čudim? Pa DSS je čitav mandat svoje vlade proveo u otkrivanju izdajnika. Tadić je bio "izdajnik". Tadićev kabinet bio je krcat "izdajnicima". "Politika" je svakodnevno raspredala o ujdurmama pomenute izdajničke klike. Antonić i Vukadinović su potrošili litre mastila i znoja da to sve dokažu lepim i učenim rečima. DSS je tada mnogo voleo svoju priču o "15% naše teritorije", misleći na KiM. Svako ko bi u Skupštini i pomenuo da od tih 15% možda i veću važnost imaju Srbi koji tamo žive i da bi na njihovu bezbednost trebalo misliti - automatski je postajao izdajnik. Državnost koju su Koštunica i saradnici na ovaj način demonstrirali kad-tad je morala da zakuca i na vrata Sande Rašković Ivić koja je, lično sam svedok, odranije bila sumnjiva. Evo zašto.
Slika 1. Jedna je od završnih sednica pregovaračkih timova Beograda i Prištine u Beču. To je onaj ciklus pre uključenja "trojke". Sesija traje od ujutro. Delegacije su na najvišem nivou, predsednik Tadić, premijer Koštunica, ministar inostranih poslova Drašković. Kafe pauza. Svi učesnici i srpske, albanske i međunarodne strane odlaze u prostoriju do da se osveže. Jedino premijer i njegovi saradnici odlaze u svoju zasebnu sobu. Sledeća pauza je za ručak. Svi ponovo odlaze u prostoriju predviđenu za obrok, samo Koštuničini odlaze u zasebnu. Svi, osim Sande Rašković Ivić, koja mrtva 'ladna priđe mom stolu za kojim je sedela nacionalno mešovita postava i kaže: "Prijatno, ljudi, primate li me u društvo?" U povratku na sednicu, jedan od onih iz zasebne sobe mi šaljivo kaže: "Ne mogu više da jedem ove suve sendviče!" "Pa što niste došli na ručak?", pitam ja. "Ih!", kaže on i sleže ramenima.
Slika 2. Poslednja sesija pregovora pod supervizijom "trojke". Uveče je Išinger domaćin večere, u hotelu u kome se sastanak timova i odvija. Sedimo za dugačkim stolom, izmešani. Pored mene sedi Veton Suroi. Preko puta Saša Simić, Koštuničin savetnik, jedini prisutan iz njegovog tima. "Gde je premijer", pitam ga. "Otišao je s Vladetom Jankovićem u grad na večeru", odgovara Saša. Sanda nije bila u delegaciji inače, siguran sam, da bi i ona sedela sa nama. Saša se kod Vetona raspituje za jedan deo Prištine u kome je odrastao. Veton me pita da li je u Sremskoj još uvek najbolje žito sa šlagom.
Ovo mene muči. To što smo mi na tim pregovorima, s jedne stvari deklarativno tvrdili da je Kosovo naše i da su Albanci ravnopravni građani Srbije, a paralelno s tim u praksi demonstrirali da sa njima ne možemo ni kafu da popijemo. Da li je to ta državotvornost o kojoj toliko danas govore Koštunica i Samardžić? Pa čak i Bora Đorđević. Da li je aparthejd kojim smo se tada brukali ta fantastična državotvorna politika koja će spasti Srbiju?
Ako jeste, onda vi tu svoju državotvornost, poštovana gospodo, slobodno obesite na Basarinog Crven-bana.
Objavljeno u Našim Novinama jutros.