Imam jednog prijatelja, daleko je od Srbije, koji mi je više puta skrenuo pažnju: „Ja taj rast BDP-a i te parametre ne bih uzimao tako ozbiljno“. Twist in my sobriety.
Potom je Mijat Lakićević napravio blog baš na tu temu. Blog počinje scenom premijera koji, dok deli ćevape novinarima, obećava raketni let od četiri odsto BDP-a u narednoj godini.
I sve se prilično lepo složilo. Brojke nisu iluzija. Te parametre prihvatamo da bismo mogli posle da merimo premijerovu uspešnost. Ali sa brojevima oprezno, jer su podložni vrlo sugestivnoj manipulaciji.
Makedonija je ove godine beležila rast BDP-a od četiri odsto. Da li Makedonci žive bolje? Možda za pola procenata. I kome je bitno onih četiri odsto? Makedonskom premijeru iz razumljivih razloga ali i MMF-u, Evropskoj komisiji, svima koji žele da Makedonija vraća svoje dugove.
Postoji i nešto što je stvarno bitno, a to je realan, ne samo nominalni, rast. I Mijat Lakićević se u ovom blogu bavi preduslovima. Akcenat stavlja na ulaganja. Njih niko pa ni premijerova marketinška mašina ne može da izmisli. Može samo da ih najavljuje za neku daleku budućnost.
Svaka neuspešna država ima svoju kombinatoriku prepreka za rast i nema šablonskog rešenja. Problem je što su to one situacije kada država i društvo moraju sami. Da, da, sami sa ovakvim političarima, biznismenima i uopšte sa ovakvim ljudskim materijalom. Kad bi mogla Nemačka da radi gimnastiku od koje će nama da rastu mišići, ovaj bi život bio divan.