Godina 1820. bila je prestupna. Na ostrvu Milosu otkopana je statua (doduše bez ruku) neke zgodne cice; u SAD je izborna godina - Džejms Monro opušteno trči homerun; trapavi eksperimentator Ersted primećuje vezu elektriciteta i magnetizma; ljudska noga prvi put staje na tlo Antarktika; u Engleskoj je porinut brod nevinog imena Beagle. Nemačka, u to vreme konfederacija 39 suverenih država, široko ulaže u kartografiju; od Vojvodine do Danske geometri imaju pune ruke posla.Administracija je jako zadovoljna što se projektu brzo i lako pridružio mladi, ali već poznati dr Karl Fridrih Gaus, isti onaj koji nas je mudro gledao sa novčanice od 10 maraka.
Nosači geodezijske opreme, sa svoje strane, nisu preterano srećni. Sa njihove tačke gledišta, mladi doktor je definitivno rešio da slomi svoj mladi vrat pentrajući se na planinske vrhove Hohenhagen, Inzelberg i Broken (sic!) Možemo da zamislimo nosače, koji stenju pod teškom opremom, kako besne dok slušaju tiho mrmljanje mladog doktora što se svađa sa samim sobom dok u glavi izvodi složene proračune. Verovatno su se žalili suprugama kako je taj mladi doktor ludak koga ne žele da nose na duši. I verovatno su im supruge odgovarale da umuknu jer se posao dobro plaća. Ali mladi doktor izgleda nesalomivo, a na licu mu se vidi nesumnjiv smešak pobednika; verovatno je dopustio sebi i veseli Tako je! uzvik. Merenja koja je izveo, za koja je izmislio i novi instrument (isti onaj koji je Gausu pravio društvo na inkriminisanoj novčanici), potvrdila su teoriju: zbir uglova u trouglu Hohenhagen-Inzelberg-Broken nije 180 stepeni.
(Mala digresija: Godina 1687. bila je prosta. London se odmara od posledica jezive epidemije kuge, ne znajući da mu se, u dubinama prenadute gordosti, sprema kolera. Tada već slavni, mada ne još i ser, Isak Njutn, objavljuje životno delo - Matematičke principe prirodne filozofije. Pisana na latinskom, Njutnova knjiga je sjajni omaž euklidskoj geometriji: svi dokazi u njoj su strogo geometrijski. I konačno, Njutnova knjiga je objavljena na srpskom, doduše nekih 400 godina kasnije.)
Zamislite samo: dok se novi-stari američki predsednik, kao i svi drugi, trudi da drži neprijatelje bliže; dok se arheolozi svađaju ko je dođavola slomio cici ruke i glasaju hoće li je-neće li je baciti u more; dok Čarls Darvin dovlači kući žabe, na radost dede i užas kuvarice; dok možda neki nemački akademik ispred kamina pije topao čaj, zadovoljan što se njegov stogodišnji plan Rome 2.0 odmotava bez problema - baš tada, u hladnoj sobi, u nemačkim prokletijama, jedan čovek definitivno zna da je euklidska geometrija, milenijumska osnova za buduća ljudska saznavanja, tek jedna od mogućih i nikako jedina geometrija. Samo jedan čovek na celom svetu ima i teoriju i eksperimentalni dokaz da zapravo svi mi stojimo na površini na kojoj možemo, kroz tačku van neke prave, nacrtati gomilu pravih koje tu pravu ne seku. Dok se 18957 ljudi u Angoli ukrcava u brod, na my way or highway putu ka zemlji with liberty and justice for all, možete misliti koga je bilo briga da je odnos obima i prečnika kruga, nacrtanog na površini Zemlje, uvek manji od π? Ama baš nikog: dr Karl Fridrih Gaus je bio u posedu nepotrebnog znanja.
Mi ipak živimo... tu gde živimo, pa je vreme da se okanemo razmišljanja o nemačkim planinarima. Zamislimo (možda je bolje reći prisetimo se, u ovome što sledi mašti nema mesta): dostojanstveno obučen u dugu, crnu odoru, sa odgovarajućim znamenjima oko vrata, mitropolit Amfilohije (Radović) seda na zadnje sedište Mercedesa klase S i skida naočare za sunce. „Quo vadis, oče?", pita bogobojažljivo vozač. „Ko si sad ti i kud mi je Krsto?", trgnu se iznenađeni mitropolit. „Ja sam Sava, novi vozač. Krsto je otišao u penziju." „Ene. Lijepo ime, Savo, pravo srpsko. Deder vozi u ulicu Višnjinu, broj 17 i da stignemo za po sata, ako Bog da", kaže (Radović), vadi mobilni telefon i počinje da pretražuje Internet. Vozač se vrpolji , ali ipak startuje motor. „Šta je sad?", pita nervozno mitropolit, jer mu telefon javlja da bi trebalo da ažurira antivirusni softver. „Uh, oče, ne znam tačno gde je ta ulica." „Bog s tobom, blento, uključi GPS".
Da li će i kada će neko nepotrebno znanje prestati da bude nepotrebno, ne možemo unapred znati. U Gausovom slučaju, stvari su tekle ovako: sedamdesetak godina posle divokozačkog pregnuća mladog doktora, jedan mladi i u to vreme nepoznati fizičar pismom javlja supruzi kako njihov prijatelj Grosman piše doktorat u kome „nešto petlja" sa neeuklidskim geometrijama i dodaje: „Pojma nemam o čemu se radi". Desetak godina posle tog pisma taj fizičar nije baš toliko mlad; razveden je i nešto petlja sa jednom rođakom; ali sada veoma dobro zna na čemu je Grosman radio. I svi znaju da se zove Albert Ajnštajn, čovek koji je Gausovo nepotrebno znanje ugradio u Opštu teoriju gravitacije. A još će osamdeset godina proći da bi to nepotrebno znanje podruprlo glas koji umiljato prede: za 100 metara skrenite levo.
Za 50 metara skrenite levo. Skrenite levo. Stigli ste na odredište: ulica Višnjina, broj 17.„Bravo Savo! Samo... šta sad da pričam na ovom predavanju? Toplo je u kolima, baš sam lepo dremao." „Evo oče, ja sam malo razmišljao: Zašto čovek sadi voće? Ono se sadi da pravimo kompot. Ja lično baš volim višnje, isto kao moj deda." Antivirus software successfully updated, blinka mobilni telefon dok mitropolit zamišljeno izlazi iz automobila.
I tako dalje, nastavak znamo, gorepomenuti ((Radović))...
... osvetljen sijalicama sa užarenim vlaknom koje odlično simuliraju Sunčevo zračenje (apsolutno crnog tela), a koje dobijaju napajanje iz trafoa koji preuzima napon iz elektrodistributivne mreže koja preuzima napon iz visokonaponske mreže koja dobija napon iz generatora koje pokreću lopatice hidroelektrane Đerdap snage 1000 megavata reke Dunav koja protiče kroz 10 evropskih država...
... i pravo u mikrofon sa membranom čije oscilacije indukuju zvučni talasi i koje se kroz strujni konvertor pretvaraju u električne impulse koji se prenose do zvučnika u kojima se događa to isto samo kontra i jače...
... i pažljivo vodeći računa da kaže tačno one reči kojima se vozači nadvikuju po kafanama duž Ibarske magistrale...
... održava vakelu na temu Jed(i)ne Vere i Jed(i)ne Otadžbine, o Carevima i Kraljevima, o Trubama Jerihonskim i ostalim Vatrama SodomoGomorskim, a sve u ime Njene Veličanstvenosti Bezuslovno Neupitne Tradicije:
Zašto čovjek sadi voćku? Ona se sadi da bi donijela ploda. A voćka koja ne donosi ploda se siječe i u oganj se baca. Tako i čovjek, svako ljudsko biće. I ako se zloupotrijebi ono što je Bog dao čovjeku i ljudskoj prirodi, onda ima pravo da to čovjek uradi, ali samim tim skrnavi svoju dušu, obesmišljuje svoju dušu.
Gausa više nema na novčanici od 10 maraka, jer novčanice više nema. Gen za proizvodnju vitamina C, tu tihu čežnju mornara istraživačkog broda Beagle obolelih od skorbuta, izgubili smo tokom milenijuma života u krošnjama voćnog izobilja. Više nema ni dvokolica ni konja koji jure, luk i strela su tek olimpijski sport, živini termometri se prodaju ispod tezge, kukuruz moramo da zasejemo, automobili marke Mercedes nemaju kurblu, čak i Madrid ima kanalizaciju, više se ne daje vakcina protiv velikih boginja, a i onoj za polio se ne piše dobro. Veliki nas bes hvata kad u stanu sa parnim grejanjem ne možemo da se švrćkamo u kratkim rukavima.
Tradicija je, kako se obično kaže, jako bitna. Kažu da zaboraviti pretke, odroditi se od tradicije, znači biti potok bez izvora, stablo bez korena. Ali osnovni problem sa tradicijom, tim sećanjem na pretke pretočenim u automatizovane životne postupke i mišljenja, jeste zahtev da sami odlučimo kojih ćemo se predaka sećati.Tradicija je naša odluka, naš nadmen, gord izbor jednog istorijskog trenutka iz koga preuzimamo mišljenje i postupanje koje potom mi proglašavamo zapisanim u kamenu, nepromenljivim i jedinim ispravnim.
Naša država je hrišćanska, a ne mnogobožačka ili ateistička. Porez plaćamo svojoj državi, ne šaljemo Turskoj desetak ili danak u krvi. Imamo predsednika, a ne kralja ili dahije. Ubice šaljemo u zatvor, a ne odsecamo im udove i ne svetimo se njihovoj deci. Svaka pojedinačna stvar od nabrojanih koje sada nemamo je u našoj istoriji postojala mnogo duže od one koju sada "tradicionalno" imamo.
A upravo je prekidanje naših predaka sa nekadašnjim tradicijama (jer su i naši preci imali pretke) dovelo do tradicije naših predaka koju tako čuvamo i negujemo. Zato bi jedina tradicija koja ima smisla morala da bude prekidanje sa tradicijama, jer je upravo to prekidanje jedina sigurna stvar koju su naši preci ikada radili.
Zapamtimo: slepim poštovanjem tradicije zaboravljamo sopstvene pretke.
Sve te stvari kojih nema, i sve te nove stvari koje zamenjuju stare, otvaraju nam prostor da kukamo kako je nekad bilo bolje, o čemu su nama naše pradede lamentovale, baš kao i njima njihove pradede. A da se Ruzvelt pita, sa vakcinama bi drugačije išlo. I to je sve u redu, nemam ništa protiv... dok takve kuknjave ne počnu da se razbijaju o nečiju glavu, kao nepotrebni dokaz da je tradicija kamenica koju barabe bacaju da bi bolje živele. I sada, budite uvereni, neko negde mrmlja sebi u bradu Tako je! dok planinari ili roni. Taj neko sigurno ima prezime. Oni koji ga nemaju, koji su rođenu tradiciju, istu onu u koju se kunu triput dnevno, za večeru prodali da bi nam podmetali kamenje u bubrege, neka nam se skinu sa grbače, i puste nas da na miru nešto petljamo.