Žali mi se čovek kako postoji ozbiljna opasnost da članovi udruženja Ateisti Srbije ispadnu najveći licemeri i kukavice koje je Sunce ogrejalo.
Kaže – nije u redu što Ateisti Srbije napadaju samo Srpsku pravoslavnu crkvu. Brine – oni drugi, posebno oni što pucaju u novinare i skaču po spomenicima kulture u vlasništvu SPC kao da su šugavi, kao da ne postoje. Upozorava – negativna diskriminacija je to. Moli – malo više pažnje da Ateisti Srbije posvete drugim, miroljubivijim verskim zajednicama.
Život u ovoj našoj, ili čija li je već, despotskoj Srbiji podrazumeva neke neupitne činjenice. Logična je to stvar – život u bilo kojoj, bilo čijoj zemlji, bila to balkanska despotija ili skandinavska socijaldemokratija, podrazumeva da čovek svakog jutra ne uči sve iz početka. Velika većina stvari je manje-više ista ili se menja dovoljno sporo da tek naša deca primete kako su im roditelji neumoljivo zastareli. Pa šta je to u Srbalja neupitno? Rezultati najsvežijeg popisa građana ukazuju kako je osam do devet od deset građana koje sretnete na ulici pravoslavne vere. To je jedna respektabilna grupa. Nesumnjivo je da živeti u Srbiji, u dobru i u zlu, znači biti okružen pravoslavljem.
A zapravo, situacija je i drastičnije verujuća: ako bliže pogledamo podatke sa tadašnjeg popisa, pa saberemo sve podatke koji pripadaju eksplicitno verujućim stanjima, dobijamo 94,37%. Dakle, u ovoj našoj, ili čija li je već, despotiji 5,63% ljudi recimo da ne veruje u neku višu silu (ateisti, agnostici, oni koji se nisu izjasnili i nepoznato). Zamislimo, dalje, da su svi ovi ljudi, nazovi-nevernici, aktivni članovi udruženja Ateisti Srbije. Pitanje glasi:čemu drama? Kakvu to društvenu moć može da ima – i u stvarnosti ima – 6% ljudi? Kakve veze ima šta mlatara šaka jada?
A stvari su u stvari još i užasnije. Sećate li se povrede verskog osećanja? Razmislimo o tom pojmu. Zdrav razum kaže da je versko osećanje utisak o događajima iz svakodnevnog života vernika. Ukoliko je on u skladu sa verom (biti skroman, trpeljiv, darežljiv; ne masturbirati, ne ići u crkvu u dane menstruacije i otkrivene glave, suzbijati bludne misli; i tako dalje, nabrajanje može da potraje), versko osećanje nije povređeno. Pošteno govoreći, oko nas stalno postoji dosta stvari koje bi mogle da povrede nečije versko osećanje, što je posledica društvenog dogovora da su crkveni poslovi odvojeni od države. Prvo što mi pada na pamet su agresivne fotografije nagih žena koje svakog dana objavljuju dnevne novine. I vernici čitaju dnevne novine, ali ih ipak takve fotografije ne pogađaju u toj meri da imamo svakodnevne proteste ispred štamparija. Dakle, na takve stvari su se vernici navikli.
Tako dolazimo do zaključka da je preduslov povrede verskog osećanja (konačno, zovimo je u daljem tekstu PVO) nenaviknutost na sadržaj koji nije uskladu sa ubeđenjima vernika. Kada se ova definicija pročita, zdrav razum kaže da kod hrišćana (valjda i kod ostalih?) već postoji reč kojom se takva situacija opisuje: iskušenje. Pa onda, da li je iskušenje isto što i PVO? Trebalo bi da jeste, ali ipak postoji finesa: iskušenje je lično, dok je povreda verskog osećanja kolektivna.
Rekosmo: živimo u zemlji koja podrazumeva verujuću većinu i to u ogromnoj meri. No, čitanje novina ukazuje da svakodnevno postoji dosta veoma antireligijskih događaja (ubistva, krađe, prevare, neverstva, narkomanija, huliganizam), kao i nedeljna realno bedna poseta bogosluženjima. Sve to mora da znači da u našoj zemlji postoji mali broj vernika, te ogromna masa deklarisanih vernika, vernika koji to jesu samo zato što je to moderno, ili korisno (ta većina je najverovatnije ista ona koja je svojevremeno bila komunistička većina). Logično, ali ipak indikativno: nalazim da je svako ko kaže da su mu povređena verska osećanja zapravo kolektivni vernik, vernik koji to nije van tople mase većine.
Opet je logično da težina iskušenja zavisi od snage vere. Što je vera jača, to se iskušenje lakše podnosi. I obratno, što se iskušenje teže podnosi, znači da je vera oslabila. Zato logično zvuči da je iskušenje trenutak kada vernik treba da ozbiljno razmisli o tome gde je grešio, trenutak za lično preispitivanje.
Posebno je opasno kada PVO proglasi glava kuće, patrijarh SPC. Nažalost, upravo se to dogodilo o jednoj od Parada Ponosa: glava pravoslavne kuće ((Gavrilović)) je rekao da je u pitanju dubokovređajući događaj. O istom trošku je dodao da je tragi-komična, da baca tešku moralnu senku na naš Grad, našu vekovnu hrišćansku kulturu i na dostojanstvo naše porodice, kao osnovne ćelije ljudskog roda. Nije ga mrzilo ni da se pozove i na hrišćansku većinu i na brojne pripadnike drugih religija, što je već znak ozbiljne histerije.
No, pošto je povreda verskih osećanja kolektivna pojava, lično preispitivanje ne dolazi u obzir. I to je još jedna stvar koja razlikuje iskušenje od povrede verskih osećanja: PVO ne zahteva napor, to je najlakša stvar na svetu. Omojbože moja su osećanja povređena, ja sam u stanju smanjene uračunljivosti, pa nas ima takvih mnogo, ko zna za šta smo sve sposobni tako grupisani, ali nesumnjivo ne možemo za svoje ponašanje biti odgovorni.
I tu se negde nazire suština: poenta je u odricanju odgovornosti. Fingiranje nemoći čopora vukova suočenog sa dve vezane koze sport je sa dugom tradicijom u Srbalja. Poslednjih dvadesetak godina razrađen je i automatizovan. Poznate srbijanske izdajice koje su toliko zla učinile malom i napaćenom narodu tokom kritičnog trenutka u trajanju od par decenija su po pravilu žene: Sonja Biserko, Nataša Kandić, Žene u Crnom, Brankica Stanković. Mnogi nam je supermuž političar sedeo na obali reke Pjedre i ridao povodom nepravednih i ničim izazvanih događaja koje su svojim ogromnim finansijski-lobijskim mogućnostima potpomogle, ako ne i od početka indukovane navedene suknjičave snage žensko-veštičije mraka i bezumlja. I šta? Ništa. Prođe neko vreme, istrči Insajder, ispostavi se da se kralo. I šta? Ništa.
Ova vrsta dramatizacije je svakako nacionalistička. Ukoliko neka ideja ima 60% većine, nacionalizam zahteva 90%. Kada tu granicu dostigne, ispostavlja se da preostalih 10% živcira mnogo više nego prethodnih 40%. Zato se ide na 99%. Kada se stigne dotle, preostali 1% je u svakom trenutku na ivici preuzimanja vlasti, pa je neophodno doseći 100%. Nažalost, apsolutnost se ne može dostići zato što što je više ljudi okupljeno oko ideje, to se među njima traži viši nivo posvećenosti.
Nacionalističko društvo uvek pronalazi izdajnike. Proces nacionalističkog pročišćenja nikada je prestaje. Razlog za ovo je jednostavan: svrha nacionalizma je samo novac, koga nikada nema dovoljno, pa sa porastom nacionalističke mase mora doći do porasta kriterijuma. Videli smo to u slučaju Fajgelja koji u ovoj našoj, ili čija li je već, despotiji nije bio dovoljno Srbin. Ej, Fajgelj nije dovoljno Srbin! U Hrvatskoj budaletina formira crnokošuljaške jedinice čija je skraćenica SS. Zato što je poseban nacionalista? Ma ne, već zašto što pokušava da bude veći nacionalista od predsednice Kitarović. U Srbiji je užasno što će Nedić biti rehabilitovan? Pa šta, kad je već Draža prešao tu golgotu. Ali Nedić je gori od Draže? Ma nije valjda.
Odnos društva prema mizernim društvenim grupama kakve su homoseksualci ili ateisti važan je pokazatelj nivoa nacionalizma. Ali nije i najvažniji. Najvažniji pokazatelj nivoa nacionalizma u društvu je pamet. U glavu.