ČOVEK
Ubijenog čoveka nisam poznavao. Upoznali smo se nekoliko puta. Nekoliko puta smo razgovarali, više puta govorili i slušali u istoj prostoriji (nije obavezno da je bila prostorija) sa još nekim ljudima. Generalno znao sam ga koliko i većina novinara koji su se 'bavili' Kosovom. Ali ga nisam poznavao. Neke kolege i dragi prijatelji su ga poznavali prilčno dobro.
Mene je podsećao na jednog drugog čovekaiz javnog života. Po izgledu i načinu govora. Mirno , bez padanja u vatru objašnjavanje.
Znam priču o prvim posleratnim mesecima u Mitrovici 1999. godine. Tačnije verujem u tu priču. Verovatno zbog toga što sam je čuo od nekoliko ljudi. Koji se možda poznaju , ali svakako nisu iz 'iste priče'.
Posle Savindana u Pećkoj patrijaršiji 2002. godine sam se novinarski sve više udaljavao od Kosova. O, pre neki dan ubijenom, čoveku sam slušao od kolega i zajedničkih poznanika. Nisam previše ulazio u priču. Kosovo mi je postajalo i ostajalo sve dalje.
Znao sam da ima ideje , drastično drugačije od ideja političara u Beogradu koji preko svojih ljudi vladaju Srbima na Kosovu. Znao sam da su mu sudili bez namere da ga osude. Nekome je to bilo dovoljno da mu presudi.
Razloge ne znam, možda nagađam, ali ima ljudi koji stvari prate i gledaju iz drugačijeg ugla nego što je moj tupi.
Deluje da će ovo ubistvo za početak ostaviti veliki trag u njegovom gradu a posle i u zemlji gde živim(o). I da će sve to najmanje veze imati sa samim Kosovom.
GRAD
U taj grad sam prvi put došao nekog marta 1998. godine. Pažljiviji hroničari će se setiti da je tog dana naoružani kosovski Albanac (mislim da nije bio jedan , nego jetaj jedan nađen) pucao na policajce na pijaci. I da su ga posle sat vremena našli mrtvog negde u podnožju onog solitera na južnoj strani grada (tamo je i pijaca bila). Posle me je , čudnim spletom okolnosti u taj grad put nanosio obično po nekim sivim i mokrim danima, čak i leti.
Kasnije, kada su ga, balkansko ludilo i glupost, podelili na dva grada išiao sam u sasvim nenovinarskoj ulozi . Za jedne sam bio izdajnik koji radi za okupatora dok sam za druge bio stranac iako su mi se obraćali na mom maternjem jeziku.
O tom gradu ne mislim ništa loše. Mislim loše o situaciji u kojoj žive ljudi kojima ime tog grada stoji na ličnim dokumentima. Sve što sam tamo viđao podseća me na reči ubijenog čoveka koje se danas besomučno dele po društvenim mrežama. Kriminal na sve strane, zakon kao misaona imenica, 'organizovana' ljudska naseobina samo spletom okolnosti... Loše mislim o tome što ni ne pokušavaju ništa da promene.
Kada sam bio tamo leta ili jeseni (nikada nisam pazio na datume) 2003. godine sedeo sam sa kolegom (Veljo ili Neša) i pio kafu u jednom kafiću sa pogledom na Most (taj). U tom i okolnim kafićima sedeli su neki 'opasni' momci koji su gledali u Most. Na stolovima su im stajali mobilni telefoni i motorole.
U jednom trenutku su se uzmuvali . Iz pravca mosta je naišlo blindirano vozilo KFOR policije. Prošlo je ulicom između kafića i stalo ispred jedne zgrade . 'Policijska stanica', rekao nam je konobar.' Popiju kafu tamo i okrenu se pa preko mosta. Nikada se ne zadržavaju ovde na severu. Plaše se.'
Okrenuo sam se ponovo ka mostu. Pored onog u kome smo sedeli bila su još bar tri kafića. Posmatrao sam velikog debelog pacova kako lenjo prelazi ulicu i nestaje ispod platforme drugog kafića.
'Hoćemo li da jedemo nešto?' pitao me je kolega . ' Ne mogu sada , hajde da jedemo u Prištini.'
Kada god pomislim na taj grad setim se tog pacova. Ne znam , ali ne verujem da će ikada ljudi u severnom delu grada ikada dići glas i reći da ne žele isto što i političari u Beogradu. Ne mislim loše o gradu i ljudima, samo mi je žao.
PUT
Pričao je jedan čovek da postoje 'oni koji znaju' i mi drugi. Na pitanje šta znaju odgovarao je 'kada bih znao ja bih bio Oni'.
Neverovatna je potreba ljudi koji žive na ovim prostorima da glorifikuju ne samo pokojnike već i njihove ideje. Cenim da je to zbog nedostatka svojih. A i lakše je zaklinjati se u imaginarne ideje koje kreator ne može da objasni i koje nikome nisu jasne nego probati da se razumeju i prilagode vremenu i okolnostima u kojima se živi.
Zbog toga će u zaklinjanje u ime i ideje ubijenih biti glasnije što ideje budu nejasnije. Voleli bi da su makar delić toga razumeli pa da mogu da se hvale da su 'Oni koji znaju' što ubijeni nikada nisu tvrdili. A ostaće samo prazna klepetala i uvreda kao takva.
Ubijeni ljudi to nisu zaslužili. A njihove porodice nisu zaslužile da se svaka budala hvali poznanstvom ili razumevanjem njihovih dragih.