Neću se praviti da razumem kako funkcionišu i šire se virusi. Vidim šta prave. Dovoljno mi je. Neću ni da se pravim da znam kakve mere je potrebno preduzeti da se virusi ne bi širili u društvu ili makar da se njihovo širenje smanji. Iskustvo drugih pokazuje kako mere rade. I poštujem te mere. Da li su mere dobre dovoljne, dobre, pravovremene drugo je pitanje. I neću da se pravim da znam kakve bi bile idealne.
Tokom kakofonije koja do mene dolazi iz medija, sa ulice, od prijatelja i poznanika na društvenim i ostalim mrežama, setio sam se jedne od srpskih zen priča. Ide nekako ovako:
Na uskom pojasu uz provaliju stajala je grupa ljudi, veća grupa. Njih nekoliko stotina njih. Sa jedne strane pojasa provalija, a sa druge šuma, jasno obeležena kao minsko polje. Glavni (ranije izabran) u grupi odabere troje.
GLAVNI: Hajde vas troje. Bili ste u inžinjeriji. Neki od vas su i demineri sa iskustvom, hajde vodite nas na drugu stranu ove šume. Tamo je hrana, tamo je voda, tamo je sklonište.
Njih troje se odvoje na stranu, dogovore se i obrate ljudima u grupi, većoj grupi. Nekoliko stotina njih.
NJIH TROJE: Draga grupo, nas troje planiramo da vas provedemo kroz ovu šumu. Da budemo iskreni, ne znamo kakve su sve mine i zamke posejane. Svakako nameravamo da idemo polako da prepipamo svaki milimetar jednog, relativno uzanog, pojasa. Ukoliko na toj, nazvaćemo je staza, stazi naiđemo na minu ili zamku nećemo ih deminirati nego ćemo ih obeležavati i nastavljati dalje. Mine će biti obeležene da bi vi mogli da hodate tim putem i izbegavate ih.
Grupa ljudi prihvati informaciju i sedoše da sačekaju. Bilo je tu malo gunđanja ali, većina je sela I odlučila da sačeka da put bude obeležen.
Posle nekog vremena, recimo dva sata, njih troje su obeležili bar pet od bar 500 metara širine šume. Počela je kiša, nervoza se polako uvlačila u grupu ljudi, veću grupu ljudi. Čula su se razna pitanja I tvrdnje.
RAZNA PITANJA I TVRDNJE: Njih troje su neogovoravajući da nam probijaju put. Njih troje nemaju pojma. Njih troje hoće da nas upropaste sporim radom. Njih troje namerno hoće da nas muče. Njih troje su izbor Glavnog i sve rade zbog njega. Njih troje su korimpirani i ne žele da mi stignemo na drugu stranu. Siguran sam da postoji brži i sigurniji način da se prose minirana šuma. Zašto su njih troje izabrali baš ovaj put? Njih troje nas lažu, mina i nema, samo žele da sedimo ovde i ne pređemo na drugu stranu.
Neko se iz veće grupe setio da među njima ima još inžinjeraca i deminera i da sigurno nisu izabrani zbog toga što ne kriju da nisu saglasni sa glavnim. Malo po malo počele su da se javljaju nove tvrdnje.
NOVE TVRDNJE: Njih Troje nemaju pojma. Postoji Drugo troje koji su upućeniji, bolji, spremniji. Da je Drugo troje preuzelo obeležavanje mina, ko zna, možda bi došli na drugu stranu. Njih je izabrap Glavni, zbog toga su oni spori.
Drugo troje se obrti grupi ljudi, velikoj grupi. Ljude je interesovalo kako će Drugo troje to uraditi, Koliko su brži I tako neke stvari
DRUGO TROJE: Ukoliko bi preuzeli posao od Njih troje mi bi išli polako, svaki milimetar bi pregledali I svaku minu obeležili da bi napravili bezbedan koridor.
Ljudi se sada zbuniše. Drugo troje ne najavljuju da bi radili drugačije od Njih troje. Slepi pripovedač sve slušajući zbunjene se nasmeja.
SLEPI PRIPOVEDAČ: Pa šta ste očekivali? Da će nekim čudom da očiste mine I da ćemo se prošetati na drugu stranu? Minsko polje je zeznuto, mala greška I ode sve do đavola. Ukoliko se ne ide polako i pažljivo, uz poštovanje svih mera postoji samo opcija da krenemo. Neko bi, možda, uspeo bezbedno da stigne. Većina ne bi. Neki bi poginuli a neki bi bez udova ležali u šumi I nadali se da će neko doći da im pomogne.
Posle toga, nervozni, pokisli, gladni verovatno ljudi iz velike grupe ponovo su seli i čekali da Njih troje nastave da obeležavaju mine na stazi koju su odabrali. Gunđali jesu ali alternativa je ili isto to ili rizik sa malom šansom da se isplati.
Mala digresija:
One večeri kada je predsednik Srbije uveo vanredno stanje dr Predrag Kon došao je kod Olje Bećković u Utisak nedelje.
‘Mi u Kriznom štabu smo u situacija da šta god da se dogodi ne možemo biti pobednici. Ili će broj obolelih I stradalih biti zanemarljiv, što svi žele ali će se nama zamerati zbog strogih mera . Ili će ti brojevi biti ogromni I svi će nam zamerati što nismo uveli oštrije mere.'
Možda bi mogli da pokušamo, da vidimo da li se odluke moraju preispitivati demonstrativnim odbijanjem istih I ćemo staviti masku bez da to smatramo ‘gužvanjem karaktera I slobode ličnosti'.