Program OECDa za medjunarodnu ocenu učenika (PISA) svake tri godine traga za odgovorima na ova pitanja, kroz testove koji obuhvataju petnaestogodišnjake - one koji su na kraju procesa obaveznoš obrazovanja. Istraživanje se sprovodi uglavnom u industrijalizovanim zemljama.
Po istraživanju kvaliteta obrazovanja i učeničke pismenosti u jednoj zemlji, koju OECD sprovodi koristeći PISA testove, Srbija je 2006. godine zauzela 41. mesto u svetu od 57 zemalja u kojima je obavljeno tastiranje. Naš Ministar prosvete Žarko Obradović rešio je da ove godine Srbija znatno poboljša svoj rejting u svetu. Kako reče: "ko god to bio, nikome nije lako biti ministar u zemlji čije obrazovanje je ispod svetskog proseka". Međutim, Ministar namerava da do uspeha dodje na vrlo specifičan način. Umasto podizanja kvaliteta obrazovanja, rešio je da pomogne da učenici što bolje upoznaju tehnologiju polaganja.
Juče ujutro, Ministar je gostovao u Jutarnjem programu RTSa. Iznenadio me svojim pristupom ovom probleme (a tek onda sam uspeo da, čitajući Dalijev blog Vama je sve to smiješno gos'n ministre?, vidim da je već prosipao bisere po televiziji. Nije da se ovim tekstom priključujem hajci na Ministra Obradovića, ali ne mogu da propustim da prokomentarišem.
Razlozima kojima je pravdan loš rezultat pre tri godine (najvažniji: neusklađenost našeg sa drugim sistemima obrazovanja), Ministar je dodao još jedan, izgleda presudan: učenici su se uplašili testa! Stoga je osnova strategije Ministra da se sa učenicima radi, da im se objasne testovi, da provežbaju što je moguće više testova, kako bi onda na testu pokazali što je moguće bolje rezultate. U tu svrhu su već odštampani zadaci u tri knjige koje obuhvataju matematičko i naučno znanje i čitalačku pismenost, koji će biti podeljeni nastavnicima već danas, na konferenciji posvećena ovoj vrsti testiranja, da bi ih razrađivali sa učenicima. Dakle, Ministar je odštampao pulšice za svoje đake, ne bi li im pomogao da za njega polože test sa što je moguće boljim rezultatom. Sledeća dva meseca, odabranih 6.000 đaka i njihovi profesori ima da se bave njima, verovatno kao svojim prioritetom. Kakva nastava, kakve pripreme za upis u srednje škole?
Po mom skromnom mišljenju, odgovor ne ležu u gojenju praseta pred test, već u ozbiljnom radu na promeni sistema obrazovanja koji bi našim naslednicima omogućio da dobro i kvalitetno uče, da budu spremni i raspoloženi da uče, ne samo u školi i ne samo dok se školuju, da ne bubaju već saznaju, da budu spremni da ono što uče povežu sa stvarnošću i upotrebe u životu, da imaju priliku da uče zajedno sa celim svetom, da ih u život uvode kvalitetni, pripremljeni i motivisani učitelji, itd. itd. Takva reforma počela je pre nekoliko godina, ali je ubrzo obustavljena pod naletom promena vlasti.Nažalost, Ministar nema sluha ili vremena za to. To što nema sluha je za očekivanje: on je barem treći u nizu Ministara prosvete (ili kako već) koji su tu zato što je njihovoj stranci pripalo to mesto. Nije on kriv što druge stranke biraju bolja ministarstva, a onda i u njegovoj stranci ima nekih koji biraju pre njega. To što nema vremena takođe je za opravdanje: ko će da se upušta u posao koji će dati rezultate tek nakon desetak ili više godina. Ministar mora da uradi nešto što će mu pomoći da opravda rad pred naredne izbore i donese još glasova svojoj stranci, pa je stoga bolje uložiti pare u puškice pa zajedno sa đacima i učenicima povećati rejting nego osmisliti korenite i dugotrajne promene.
Kako će se sve ovo odraziti na đake, kakav ćemo ljudski kapital imati u budućnosti - to baš i nije važno. Bolja vremena sačekaće neke druge generacije učenika.