Kada bejah...ne mlađan lovac, nego klinac, ja, imađah jednu.... Ne! Ovako je bilo. Strina mog oca, moja baba strina a zvao sam je samo baba Kića, pravo ime joj je bilo Kristina, vrloveoma neuobičajeno ime za Crnogorku...e pa baba Kića je sa stricem i njegovom porodicom, tada, početkom pedesetih godina prošlog veka, živela na poslednjem spratu jedne zgrade u Molerovoj ulici. Iz stana se izlazilo na veliku terasu, danas bi to zvali ravan krov, bio je šesti ili sedmi sprat.
Ćale mi je vazda bio zauzet poslom pa smo ili sami, mislim brat i ja, landarali po ondašnjem bezbednom Beogradu ili nas je majka, doteravši nas koliko je to bilo moguće, vodila u Snežanu na pogačice i jogurt, na Kalemegdan, u Zoološki vrt, Pozorište Boško Buha ali i u posete prijateljima i rođacima.
Dve novopečene studentkinje , prijateljice već više od jednog sata, otkad ih je sudbina posadila na susedna sedišta u amfiteatru, silazile su niz stepenice ispred Pravnog fakulteta pogledajući u nebo. Kiša samo što nije grunula. “ Radmila, idemo kod mene, ja sam prekoputa, u broju 82, taj novi lepi kostim ne sme da pokisne” rekla je energičnim, naredbodavnim tonom Nada, visoka i tanka crnka oštrih crta lica. Rada , koju niko nije zvao Radmila odkad je pop izvadio iz vode na krštenju, promrmljala je, snebivajući se:” Ja sam u 83, možda mogu da stignem do kuće, ako požurim“.
u pozadini se čula muzika ...
Brend za šljivovicu su nam oteli Nemci i Česi, kiseli kupus Šveđani, ojkanje Hrvati, a za naš ajvar trenutno se bore Makedonci i Bugari. Znači, malo nam je toga vrednog, a specifično srpskog, ostalo. Kako nismo naročito radan, a ni organizovan narod, teško da možemo u dogledno vreme proizvesti bilo šta novo što bi svet prepoznao i vrednovao kao poseban srpski brend. Na izvikanu i u pesmama opevanu obdarenost i potentnost srpskih muškaraca ne vredi trošiti reči, dovoljno je o tome pitati Srpkinje ili pogledati statističke podatke o natalitetu u poslednjih par decenija. Treba li onda odustati od borbe za srpske brendove? Nikako. Tu je još uvek naša vekovna tradicija - neiscrpno vrelo mogućnosti za brendiranje. Zato, ne budimo spori i lenji i na vreme zaštitimo naše najveće tradicionalne vrednosti, dok nam i njih neko ne preotme.
Moj tekst juče pročitan na 202...u emisiji '' Šta je sporno ''
Računam...lakše me je slušati...nego pročitati...
Prijatno slušanje ...:)
This morning news that Claude Nobbs died reminded me of a time I first visited Montreux Jazz Festival and how excited I was to be there. Montreux Jazz Festival was one of the few brands from Switzerland I knew besides cheese and chocolate. Later I learned that the festival was so successful and well known thanks to its boss during the almost 50 years and groundbreaking entrepreneur, Claude Nobbs.
Here's the Deep Purple's "Smoke on the water" live video from 2006 in Montreux. Funky
У чињеницу да једна вест истовремено може бити пласирана на безброј начина и да свака њена верзија може код читалаца да изазове различите реакције, често и међусобно потпуно супротне, уверили смо се много пута. Када се тако нешто деси, обично је по среди намера аутора или његових послодаваца да расположење јавног мњења обликују у складу са неким интересом - тренутним или дугорочним, својим или интересних група којима припадају.
Док се, како чујем, у неким државним органима још не зна хоће ли њихови службеници радити или неће на „српску Нову годину", руководство Дома здравља „Звездара" (за њих знам) је већ преломило, тако да се данас на једној огласној табли у том здању могло видети ово обавештење:
počelo je odbrojavanje
otvorite link, tu su sve nominacije:)
U Norveškoj postoji termin „ukultur", nekultura. On označava radnje koje nisu u redu: zloupotrebe, pronevere, nasilje, kriminal uopšte, no ponajviše se koristi kada su u pitanju finansijske malverzacije. Tamo u Norveškoj vlada stav da nije lepo čak ni kraduckati. Takođe, velika većina Norvežana voli da vreme provodi na skijama. I velika većina Slovenaca voli da vreme provodi na skijama. Možda postoji uzročno-posledična veza, a možda i ne, tek, i u Sloveniji vlada stav da nije lepo kraduckati. Ne znači da u Sloveniji (ili što se toga tiče u Norveškoj) nema lopovluka, nego da ljudi nisu skloni da ove pojave objašnjavaju ustrojstvom sveta, kao da se tu ništa ne može učiniti.
Recimo, hodaš gradom i saznaš da su na trgu, kojim prolaziš često, nekada davno ubijeni otac i sin - kralj i prestolonaslednik. Tako makar tvrdi vodič dok, kao dokaz, turistima pokazuje ožiljak od metka na obližnjoj fasadi.
Овај текст је Даглас Адамс објавио у секцији News Review у The Sunday Times, 29. августа 1999. (копија је доступна овде). Иако је прошло 13 година, што је за модерну комуникацијску технологију читав један век, и иако је писан пре Фејсбука, Твитера и сличних друштвених мрежа, текст је непогрешиво актуелан. Мајстор је ипак мајстор, не зато што је разумео технологију, већ зато што је разумео људе.
(Ако нешто и не звучи добро, није до текста, до превода је. Унапред се извињавам.)
* * *
Пре пар година сам био гост у Start The Week где сам био ауторитативно обавештен од стране веома истакнутог новинара да је цео тај Интернет само блесава мода као аматерско радио педесетих и да сам, уколико мислим другачије, стварно помало наиван. Веома је британска та црта - природна, можда, за земљу која је изгубила империју и добила господина Блобија - бити сумњичав према промени.
RZS je objavio Anketu o radnoj snazi za oktobar mesec 2012.god. Prethodna je izvršena u aprilu 2012.godine. Između dve ankete, dobili smo 141.000 zaposlenih.