Sutra, 18. novembra se navrsava trideset godina od masovnog samoubistva u Džounstaunu. Za samo par sati je 909 ljudi, pripadnika hrišćansko-socijalističke organizacije Narodni Hram (Peoples Temple), popilo cijanid pomesan sa Flavour Aid-om. Bila je to najveća posleratna tragedija koja je zadesila američki narod, sve do 11. septembra 2001.

Hvala internetu.
I mom čedu.
Čuli se skajpom, neki dan....
I pitam ja: šta slušaš ?
A on kaže: Klausa Nomija...znaš, radio je i sa
Bowiem...
Ponovim Klaus Nomi?
Poče da mi se razgrće neka magla u glavi.
On kaže da, taj....
I vrati me....

Klaus Nomi je nešto posebno.

Rodio se kao Klaus Sperber 1944, u Bavarskoj.
Otac mu je poginuo u ratu, majka i on su bili sami.
Tokom šezdesetih radio je

Koliko puta ste se zaustavili na semaforu I netko bih prisao vasim kolima trazeci ako imate neki cent I dolar? Naravno u pitanju su ceste I putevi sirom SAD. Neki od njih stvarno su originalni I nadasve iskreni pa odluce jednostavno napisati na kartonskoj kutiji:zasto da vas lazem trebam novac za pivo" I to vjerovatno I upali kod nekih vozaca sto hajde u ovom vremenu lazi cijene  iskrenost I jos vise spremni su da plate tj da ostave sitnis.  S druge strane  nije rijetkost   da naletite  na  osobu  koja ce vam pricati kako  je majka uzasno bolesna I kako novac  mu treba

"im 46 .. i laughed .. i cried.. i sang along .. this is of the best of the best .. best musical.. best comedy.. best dramady.. you name it .. this is the gift of gifts .. thank you."

Ovo je jedan od komentara na sajtu Young at Heart, masačusetskog hora koji okuplja 25 ljudi od 70 do 90 godina, koji izvode a capella obrade "Sonic Yout-a", "Clash-a" i "Ramones-a, "Coldplay-a" i "Jimi Hendrix-a"...
Verovatno ne

...samo da nije "..the proverbial straw that breaks the proverbial camel's back ".

Razmišljam, kad bi se pisale naše biografije, nije bitno koliko kome beznačajne ili značajne, koliko bi nas taj posao rado dalo nekom drugom da ga uradi za nas!

Mali broj, ja mislim. Ili mislim da mislim, a u stvari su drugi smislili za mene. Jedan od njih:

‘I do now have to say', said Don Quixote, ‘that the author of my history was no sage but some ignorant prattler, who started writing it in a haphazard and unplanned way and let it turn out however it would, like Orbaneja, the famous artist of Úbeda, who, when asked what he was painting, replied: "Whatever emerges"' (Don Quixhote, Part II, chapter III).

To da samo budale nikad ne menjaju mišljenje je mudrost često na mestu, to da društvo ne ceni naše česte promene mišljenja fakat, a to da mišljenje umemo da promenimo toliko brzo koliko brzo umemo da se premestimo iz jednog konteksta u drugi me podseća na knjigu "Mulitplicity" Rite Carter i njen intervju za BBC R4.