Trenutno radim na projektu u Rumuniji.
Dva puta mesečno idem na dugi vikend kući u Francusku.
Naravno, jedva čekam da vidim familiju , igram košarku sa klincima, obidjem cveće u bašti i sve što uz to ide.
I svakog trećeg putovanja odem kod frizera.
Dok sam bio stalno kod kuće nisam ni primećivao tu regularnost šišanja i svega što uz to ide.Sada primećujem.
Srpsko društvo se doslovce raspalo. Političke stranke obesmislile su demokratiju, ekonomisti ekonomiju, ljudi u kulturi više ne veruju u vlastitu misiju a novinari u moć medija da išta menjaju. U tom kontekstu, oproštaj od Nebojše Popova oproštaj je sa jednim od poslednjih predstavnika generacije javnih intelektualaca koji su verovali u vlastitu društvenu ulogu. Koji nisu tražili smisao već su ga stvarali ― ubeđeni da će naše društvo biti upravo onakvo kakvi smo i mi u njemu. Koji nisu pasivno prihvatali mišljenje većine. Koji su postavljali pitanja. Izražavali sumnju. Apelovali. Protestvovali... Jednom, kad opet rešimo da postanemo društvo, toga ćemo se svakako setiti ― do tada, putujte gospodine Popov u vašu Republiku...
Na, kako se poetski izrazi počivša pesnikinja, brdovitom Balkanu, se nalazi nekoliko državica u kojima živi stoka jedna grdna, kako je to davno rekao/napisao Vladika Rade. Bazični, aksiomski motiv njihovog bitisanja je ubijanje, klanje, mrcvarenje, zatiranje... svojih suseda a ako se uspostavi kakav takav mir, onda se krene na sopstvene sunarodnike.
Да, драги блогери, једна лепа традиција се наставља и овај пут. Удруженим снагама колега блогера uros_vozdovac, а_jovicic, и моје маленкости имаћемо и овај пут Велику предизборну анкету!
Ко жели да прескочи увод и одмах обави своју „блогерску дужност" може да кликне на линк испод
ЛИНК>>>>ВЕЛИКА ПРЕДИЗБОРНА АНКЕТА<<<<ЛИНК
Oslobađanje Vojislava Šešelja odgovornosti u prvostepenom postupku pred tribunalom u Hagu i, sledstveno tome, omogućavanje da politički deluje kao slobodan građanin u Srbiji će, bez sumnje, imati višestruke i dugoročne političke posledice.
Piše: Rodoljub Šabić
Odnedavno je, uvođenje video-nadzora u sve škole ponovno "hit". Ništa neobično, izbori su, a to je "provereno konjukturna" izborna tema.
I to, samo po sebi, ne bi trebalo da je problem da, nije ilustracija neshvatljivo indolentnog, neodgovornog odnosa "naših odgovornih" prema obavezama koje imaju u vezi sa zaštitom podataka o ličnosti.
Kad dođe toplo vreme Boga glava zaboli. Prosto oseti kako mu tanka užarena crta spoji oba uveta i odatle se rasplinjava potiljkom, a onda otpozadi nasrne na nos i kolosecima nozdrva šibne prema sinusima. Tu se učauri i počne, u ponavljajućem se ritmu prekratkih pauza, da seva. Zbog toga Bog sve brže trepće, pokušavajući da time ugasi bolne, crvene svetlace koji mu na oči iskaču. S obzirom da mu to baš nimalo ne pomaže, čak mu izazove dodatnu vrtoglavicu, Bog sa tri prsta zgužva kožu nad mestom gde bi se srele obrve, i počne tiho da cvili. Naravno da se bol na to uopšte ne obazire, već naprotiv kao je dodatno izazvan postaje jači, Bog se osvrne oko sebe tražeći žrtvu sa kojom bi, bar verbalno, mogao da podeli svoju muku.
Ogromna prostranstva kosmosa u večnoj tami i svetlošću udaljenih galaksija nasuprot bojama planete Zemlje. Putuju sa nama kroz vreme od kad je sveta i veka. Oko nas su svuda, ali koliko razmišljamo o njima? Kaleidoskop, davno zaboravljena igračka.
Ljubičasto, boja vidovidosti, mešavina crvene iskonske snage, krvi i nebesko plavog, boja u koju je obučen Isus Krist za vreme muka (na srednjovekovnim slikama) kao simbol poistovećenja Oca i Sina (zemaljsko i nebesko), boja umerenosti, ravnoteže
присет на тему . .УНУК - син од кћери, ја Наумов . . . брата Радокејовог
умислих, а она ние устела , Зорка, сестрамиодујака покојнога, да слику Наумову од још кад се оно Шербан изПариза вратијо био уСело нам , па куму својему , берберу сеоскоме, намолово изглед му, поклонимо новосацком легату П, Бељанског и тако је на увид и шири даднемо да не тавори у мраку закључане дедовске куће препуштена мемли зидова, завеса,тепиха и црвоточног собног мобилијара јер ,убеди ме поводљивог да ако и ЊУ склонимо из куће биће то дерогативан чин према Претку и свему што нам је од њега у сећању везано за кућу некад животом пуну остало . . .
Film „Arizona dream“ je snimljen 1992. godine. Reditelj, Emir Kusturica okupio je prestižnu grupu glumaca: Johnny Depp, Faye Dunaway, Jerry Lewis. Radnju nisam znala da prepričam ni kada sam izašla iz bioskopa. Za razliku od mene, kritičari su ukapirali. Film je osvojio Srebrnog medveda i u principu, kritika ga je bolje primila od publike.
– Kakvo je bilo to vaše američko iskustvo, pitala sam Kusturicu nakon trodnevnog Vivaldi foruma Mokrogorske škole menadžmenta u njegovom Drvengradu.
– Bilo je zanimljivo u tehničkom smislu, puno sam naučio, radio sa sjajnim,
Svadba – I deo
Nije to ludi kamen. U pitanju je uvek luda glava.
Elem, uvek nešto pre prvog kad bude plata pitam “devojku” tadašnju:” ‘Oš da se udaš za mene, bogat sam?” Na šta ona sada već ravnodušno odgovara:”Naravno”, pri tome ne podižući glavu sa knjige koju čita.
Guralo se tako, nešto vremena, recimo šesnaest godina.
Jednom, prolazeći tako pored opštine u centru Niša, zaronjen u standardne duboke misli, pazeći da mi pritom ne zapadne pljeskavica od dvesta grama sa lukom i ljutim papričicama iz
Ogledalce, ogledalce, ko je najlepši na svetu? Ogledalo se namršti, stavi prst na izborano čelo i zamisli se. Posle dužeg vremena začu se njegov glas: U prošlosti sam imalo velikih problema iskreno odgovarajući na ovo pitanje... više puta je moje postojanje u jednom komadu dolazilo u pitanje! Ne želim da odgovorim! Uostalom, mnogi pisci i filosofi su se tokom Istorije bavili mnome, evo baš mi pade na pamet Ogledalo čudesnog, Pjera Mabija a on je samo jedan od mnogih.
Bio to debeli Dunav ili indijska džungla, ja bez prirode ne umem i ne mogu, moram imati svoje redovne doze. Drugačije ne funkcionišem.
Omaž mrtvom prijatelju
Praskozorje, samo što nije svanulo.‚
Od silnog drndanja i nadglasavanja, međusobnog i sa galamom gostiju iscpljeni ćute i radio, i Grundig kasetofon, i oba televizora. Za trpezom svi već baldisali a stolovi još krcati. Od ptice mleka, tako je za Perin rođendan i srpsku (i cigansku, i cigansku! - rekao bi on) moralo da bude. Jagnje, i prase, i jare. I roštilja, i karađorđevih, i pohovanog, i pilećeg i ćurećeg. I kao na svakoj ciganskoj sofri uz meso i kolači, i torte. I sve što poštena kuća pred goste mora da iznese. I tako već rudi i miriše na ledeno zimsko jutro. Još poneko mrljavi po tanjiru, a za gutljaje se više ne zna da li će napolje ili unutra.
„Eh, da mi je sad jedan burek sa sirom..."
Svi se okreću prema nesvetu koji zakrvavljenih očiju i sa podjebavačkom grImasom koja simulira šeretski osmeh gleda u domaćina.
Pera se samo sa smeškom, bez trunke oklevanja i sekunda razmišljanja, oblači i kaže: „Saće, brate."