Oronule fasade, otpadajuće ograde terasa, krovovi koji prokišnjavaju... samo su otužan inventar višedecenijskog propadanja.
Pre šest meseci Gimnazija u Lebanu pokrenula je akciju Svi za Kristinu kako bi prikupila neophodan novac za lečenje učenice Kristine Denčić obolele od tumora na štitastoj žlezdi. Akcija je probudila empatiju i pozitivna energija je dala rezultate, Kristina se oporavila, krenula je i
Kažu da će u subotu biti sunčano i toplo, ali ne i pretoplo.
Taman kako treba za malo razgibavanja.
Za sve koji vole da se vozaju bicikletom, preporučam:
Lično, meni se najviše dopada onaj deo između Starih Banovaca i Belegiša.
Usput, ako ne znate kako da dođete do Novih Banovaca - Beovoz ili neki od autobusa do crkve u Batajnici, a tu u blizini staju autobusi do Banovaca.
Gost autor:Kristina
Priznajem ja sam honorarac, nemam rođačke i kumovske veze za državnu službu, a nemam ni kapitala da otvaram privatni biznis. Tako da radim po ugovoru na projektima. Ponekad je pauza između projekata poprilična pa se dovijam davanjem privatnih časova.
U nekom trenutku javi mi se Gdin Direktor, vlasnik jedne privatne škole, da me upita da li bih predavala u njegovoj školi. Što da ne, to je honorarni posao, nije nešto dobro plaćen, ali bolje nego da sedim u kući i da se dosađujem. Dođem na razgovor za posao, kaže plaća na nedeljnoj bazi.
Ovih dana iz štampe izlazi treće izdanje izdanje knjige „Ale i bauci“ A. Peragraša (izdavač Dosije studio). Ali kakvo! U pitanju je reprint posebnog primerka drugog izdanja (2002) koji je slučajno pronađen, pre nekoliko godina u lagumima beogradske tvrđave i koji je po svemu sudeći pripadao jednom vampiru! Knjiga je krcata vampirovim zabeleškama, komentarima, skicama, crtežima, isečcima iz novina, uzorcima tkiva (!), pismima... Uz saglasnost A. Peragraša, ekskluzivno prenosim (u dva nastavka) deo predgovora, donekle skraćenog, bez napomena i izvora.
fotografije:
Dan jedanaesti, 16. oktobar
*
Sa poslednjeg konaka na Anapurna kružnoj ruti svi kreću veoma rano, već oko četiri ujutru. Do prevoja Thorung La ima oko pet sati pešačenja i onda slede tri sata spusta do prvog sela na suprotnoj strani planine.
Trpezarija gostionice u Thorung Pediju, gde sam odsela, puni se planinarima koji su spremni da krenu samo dok doručkuju. Ja sam sve to već obavila u mojoj sobi samo čekam na mog nosača Kimala da mi da znak pa da pođemo. Ali vreme prolazi, planinari odlaze, a mi čekamo na Kimalove prve klijente. Ispostavlja se da je se sa njima dogovorio za sat i po kasnije.
I wish you were dead before you reach your retirement age! uzviknuo je Prit u zanosu. Nismo se videli 20 godina. Prit sebe zove Pioneer of Wealthcare. Mene zove Alejandro’s Girlfriend, ja pokusavan dam u pariram nazivajuci ga Jelena’s Boyfriend, ali to je neka druga prica…
Prit je Klinicki urednik TEDMed-a. Veruje da su problem krize u zdravstvu u UK lekari. Mnogo kostamo, radimo mnogo poslova koji mogu da se delegiraju jeftinijem kadru I ja se potpuno slazem sa njim. Nalazi da je to neobicno, jer se lekari obicno brane kad im to kaze.
likovi
mama - u pokušaju da pruži konačni odgovor, onaj posle kog nema više pitanja
dete - zagledano u svet
buda - na marami
Ne mogu da kazem da sam neki zaludjenik tetoviranja, niti da mi je pola tela prekriveno nadahnutim delima neshvacenih umetnika mog lokalnog tattoo bara, ali je tacno da postoji jedna odredjena doza fascinacije oko ubacivanja mastila u boji u potkozni (epi)dermis, narocito kada je to (uglavnom) za vjek vjekova... (Da, znam, ne mora da bude, ali znate li vi koliko (an)laser kosta...)
U svakom slucaju, tek pod relativno stare dane sam se okurazio da odem "pod iglu" i da u periodu od nekoliko godina postanem ponosni(?) vlasnik tek dve manje skrabotine, od kojih je jedna skoro pa originalna i direktno/indirektno vezana za cinjenicu da nista u zivotu nije crno-belo osim te boje, a druga je citat koji igrom slucaja nosi i jedna slavna glumica ...
Ovo nije Nedelja dece, i zato ovih dana ne možete, na svim medijima, da se spotaknete o njihova bucmasta lica, neodoljive oke, ćevapčaste prstiće, karneriće, svilene kose i slične detinje elemente koji ih čine preporučljivim delom svake reklame koja cilja na meka srca i još osetljivije džepove potrošača. Nema ni hvalospevnih tekstova o značaju dece kao naše svetle budućnosti i najkompleksinijem projektu koji smo za života odradili. Dok se opet ne pojavi neki medjunarodni, nacionalni, svemirski dan, mesec ili nedelja dece. Doduše, s malo sreće banu i neki izbori, pa se dece opet sete oni koji bi da preuzmu što više prava i što manje obaveza u naše ime, i navale da se slikaju sa decom, jer ima li zahvalnije pojave u naručju od deteta? A, ni baloni i zastavice partijskih boja nisu skupi.
Dan osmi, 13. oktobar
*
Početak nimalo ne obećava – iznad Mananga završava se uski zemljani put i u drugi deo sela, Tenki Manang, ulazi se stepenicama. One su kamene, visoke i strme. Smejem se što od muke, što zbog natpisa na tabli seoske kapije: „Strogo zabranjena vožnja motora. Nezagađena zona.“ Kao da bi i mogli da ovuda prođu, sve i kada bi hteli.
Uz prvi deo stepenica izguravam bicikl relativno lako. Koristim uski zemljani pojas između njih i zidova kuća koji izrastaju uz sam prolaz. Kad njega nestane i ostanu samo stepenice omeđene zidovima s obe strane, počinjem da se penjem poprečke.
Draga moja,
Pariz me je dočekao umoran i siv. Zatrpan niskim oblacima. Teturao se kao mamurna skitnica, doduše dostojanstvenog držanja i u skupom odelu, ali pomalo zalutala u mračne ulice zaposednute senkama nekih ljudi što često psuju i preglasno pričaju. Sjaj prošlih godina mogao se naslutiti po gordim pogledima koje mi je upućivao kroz kapljice što su se kao suze slivale niz prozor hotelske sobe. Njegov pogled gord, a moj setan.
Autor: Rodoljub Šabić
Uskraćivanje informacija, pogotovo kada se one odnose na raspolaganje javnim novcem je, defintivno, informacija od prvorazrednog značaja. Po ko zna koji put, na tu istinu, koja se kod nas tako teško „prima", ovih dana su, još jednom, podsetile vesti koje su bile „hit" u većini medija.
Reč je o informacijama o poslovanju Republičkog fonda za razvoj. Informacijama o mnogo „interesantnih" stvari. Npr. o tome da je od 217 milijardi plasiranih dinara polovina praktično nenaplativa, a da je u većoj ili manjoj meri „kontaminiran" još jedan, značajan deo plasmana.