Ponavljajući „šta ja ovde radim" Petar će Petrović izaći iz svog stana (ustvari iz stana ljubavnice ženinog oca) na trećem spratu jedne zgrade u blizini Skupštine, pokušaće da pređe ulicu kako bi kupio novine u nekoj trafici što radi celu noć i zgaziće ga autobus „osamdes' trojka", koji inače uopšte ne prolazi tom ulicom. Vozač autobusa, gledaćemo tog dana na vestima, zaklinjaće se da je bio pijan i da je mislio da vozi svoj auto, a ne autobus i moliće nadležne da ga smeste u zatvor i na lečenje od alkoholizma.
Istorija poltronstva u Srbiji ima dugu tradiciju. Samoupravni sistem je bio idealan za usavršavanje poltrona i od tada uvlakačke sposobnosti imaju veću vrednost od znanja i snalaženja u raznim oblastima. Devedesetih godina razvoj poltronstva dobija novu dimenziju. Ostaju upamćeni jedan Milorad i Spomenka, kao najuočljiviji predstavnici ovakvog načina života. Bilo je i uspešnijih, koji su izbegavali kamere, ali su zahvaljujući ovoj veštini ostvarili uspešne karijere i zaradili veće svote novca.
Promena sistema nije omela najuspešnije poltrone u daljem usavršavanju. Pored
Autor: Rodoljub Šabić
Juče me je pozvala novinarka lista „Press" i postavila mi pitanje - „Kako to da je u Službi Poverenika zaposlen A.S., čovek koji je pustio Bagzija iz zatvora"? Rekao sam joj da je tačno da A.S. radi u Službi Poverenika, a da to o Bagziju čujem prvi put. Rekao sam i da mi to izgleda sasvim neverovatno ali da ću o tome obaviti razgovor sa A.S. što sam i učinio. Nakon toga sam joj preneo sledeće, tačne činjenice. A.S. je svojevremeno u postupak protiv „famoznog" Bagzija bio involviran odmah posle hapšenja istog u incidentu kod Arene i to na izuzetno kratko vreme, bukvalno samo nekoliko sati. U toku tog vremena nije preduzimao nikakve procesne radnje kao što bi na primer bili odbačaj krivične prijave, predlog za ukidanje pritvora ili bilo šta slično. Naprotiv, tražio je da se istraga nastavi. I nakon prestanka kratkotrajnog učešća A.S. u postupku, Bagzi je ostao u pritvoru, a na njegov dalji status A.S. nije imao nikakav uticaj. Usput, u godinama koje su sledile, a u kojima smo „svaki čas" imali nekakve reizbore nosilaca pravosudnih funkcija i A.S. je par puta reizbran, a da naravno, niko nije postavljao pitanje - „Kako je pustio Bagzija iz zatvora?".
Devetog marta hiljadudevetstodevedesetprve sam prvi put osetio strah zivota u Beogradu. Sa svoje nepune dvadeset dve godine osetio sam da su se moji putevi i putevi mog grada i zemlje definitivno razdvojili. Iako nisam bas tog dana to svesno ili artikulisano shvatao, upravo je bilo tako. Slusao sam B92 i osecao veliki strah, ne toliko za konkretan licni opstanak, vec zato jer je bilo vise nego jasno i ocigledno da stvari vise nikad nece biti iste. Da ono u cemu smo uzivali, cemu smo se nadali za buducnost, kako smo zamisljali nase zivote i okruzenje, da se sve konacno i bespovratno srusilo u
Osim što sam ponosna što ovaj video gledam na svom računaru marke Apple - dakle ja koja marke bilo čega ne volim, ne nosim i izbegavam - želim video da podelim sa vama. Baš danas, dvadeset godina posle devetomartovskih demonstracija. Koje nisu ili jesu uticale, na različite načine, u manjoj ili velikoj meri, na živote svih nas. Koje jesu ili nisu bile odluka.
Tog devetog marta 1991. odlučila sam, definitivno, da neću studirati prava i da je moja advokatska karijera okončana pre no što je i počela. Tih dana, na neki čudan način kroz učešće u plišanoj revoluciji, došla sam do toga da od prava u ovoj zemlji neće biti ništa, još dugo. Od pravde takođe. I opredelila sam se za ono što volim, a za šta sam mislila da mi neće pojesti džigericu - glumu. To je bio taj moj izbor, iz ljubavi. Posle se ispostavilo da su mi džigericu pojeli i gluma, kao neizvestan posao koji zahteva puno strpljenja - i pravo, kroz život u državi koja se njime nije mogla podičiti.
Večeras sam konačno pogledao film koji sam kupio uz knjigu koju je Bojan u svoje vreme preporučio, "Ne govori mi laži" - obe stvari od istog autora - Džona Pidžera.
Film se zove "Rat demokratiji" ("The war on democracy") i čini mi se da je ime nastalo kao ruganje poznatom terminu "Rat terorizmu" ("War on Terrorism").
Umesto da vam odmah, kao na prvoj stranici knjige Agate Kristi iz javne biblioteke, kažem kako je ubica u stvari poštar - preskočiću
Tektonske socijalne i političke promene koji su zahvatile pojedine zemlje severne Afrike i Bliskog istoka imaju puno zajedničkog. Politički, ekonomski i socijalni pritisak koji su Tunižani i Egipćani trpeli pre nego što su lideri te dve zemlje svrgnuti sa vlasti, gotovo su identični.
Ne razlikuju se mnogo ni problemi sa kojima se suočavaju uzburkana društva u Libiji, Bahreinu, Jemenu, Alžiru Jordanu i Omanu, i – za sada stidljivo, u Maroku i Saudijskoj Arabiji, dok neki kažu, da revolucija uskoro stiže i u Siriju.
Mada se konkretni uzroci i povodi poziva na
Šta bi vi kazali kada bi vam neko ponudio da vodite neko ministarstvo? Da li bi mogli da prihvatite, a da znate da nikakve kvalifikacije nemate da vodite to ministarstvo. Da u državi žive hiljade ljudi koji su sposobniji, iskusniji, pametniji, bolji od vas. Da nikakvu ideju nemate šta da radite. Šta uopšte treba da radi to ministarstvo. Da li bi prihvatili?
Jednom sam pitao jednu prijateljicu da pogleda neko moje pisanije. Rekla je da ima pogan stav ali to je njeno mišljenje da svi pesnici treba da odleže jedno deset godina kako bi im izvetrela ta patetika pa tek onda da se uzmu u razmatranje. Ovo je starije od deset godina, ne znam da li je sad zbog toga možda manje patetično. Ovo je
Thank you, whoever you are – I have always depended on the kindness of strangers – Blanche DuBois u drami Tramvaj zvani želja
(Hvala vam, kogod da ste – ja sam uvek zavisila od naklonosti nepoznatih.)
Ovih dana se navršava 100 godina od rodjenja Tenesi Vilijamsa (26. 03. 1911 – 25. 02. 1983), američkog pisca čije su drame obeležile pozorišni život 50-ih i 60-ih godina prošlog veka, dobitnika
Opet sam kopala po špajzu, pa naleteh na ovo - taman prikladno uz 8. mart,,,
Dok sam živela u Bocvani uvek me je zabavljalo da posmatram reakcije ljudi kad ima kažem koliko dece imam. Ne zbog samog broja dece, nego zbog njihove reakcije na to što imam jedno žensko i tri muška.
Dakle, tipična evro-azijska reakcija bila bi, otprilike, „Tri sina! Svaka čast!" Tipična afrička reakcija, bila bi: „Pa dobro, Bog je ipak bio milostiv, imaš jednu ćerku. A planiraš li još?"
Razlozi za ovako oprečne reakcije, međutim, veoma su prozaični. Zovu se - pare, novac, bogatstvo...
- najduža revolucija i kako su parole građanskih revolucija važile prvo samo - za muškarce (a posle više nije tako bilo) -
Danas, 8.marta, za dve je godine više od 100 godina od prvih masovnih demonstracija ženskih i radničkih pokreta koje su američke (a odmah potom i evropske) žene organizovale kao borbu za svoja radnička, ženska i politička prava.
Nosile su parolu:
"HLEBA; MIRA I RUŽA"
koja je bila simbol za "hoćemo posla, hoćemo bezbednost i sigurnost i hoćemo - solidarnost".
Sto godina je prošlo, a parola nije izgubila na aktuelnosti, slično kao ni čuvena parola francuske revolucije "Egalite, fraternite, liberte" - jednakost, bratstvo, sloboda. Reči koje su temelj modernih društava. Reči kojima su osvojena građanska prava, reči kojima je dato - opšte pravo glasa, ali - samo muškarcima. Žene su se za to isto pravo borile još sledećih stotinak i više godina, od Novog Zelanda gde su ga osvojile krajem XIX veka do prve decenije XXI veka (kada su ga osvojile u nekim zemljama bliskog istoka). Ni jednostavnije poruke, ni sporijeg i težeg ostvarivanja. I - neodustajanja.