»Krive su majke«, bi ukratko bio zaključak medicinskog osoblja Pedijatrijskog odeljenja KBC Zemun, na čelu sa direktorom. Koga je, inače, najviše pogodilo toliko izveštavanje o tretmanu majki i malih pacijenata u njegovoj bolnici. Kaže da »nikada nije bio suočen sa tako senzacionalističkim izveštavanjem«. Verujem da nije, jer da jeste, ranije bi se osoblje ove bolnice dohvatilo metli i krpa, i dovelo u iole civilizovano stanje dečije odeljenje, baš tako kao što je to preko noći uradilo za potrebe pokazivanja novinarima.
Da sam kojim slučajem na mestu politiačara, koji je na jučerašnjim izborima ostvario više nego ubedljivu pobedu, sve bi biračima po spisku. I onima koji su glasali za mene, a pogotovo ostalima.
Бити здрава
Beše to u februaru ove godine.
Donese naša vlada Nacionalnu strategiju za poboljšanje položaja žena i unapređenje rodne ravnopravnosti za period 2009-2015. godina.
Tačka 4.4. te strategije nosi naziv: Poboljšanje zdravlja žena i unapređivanje rodne ravnopravnosti u zdravstvenoj politici.
Pojedinačni cilj br. 3 u toj tački glasi: Unapređivanje reproduktivnog zdravlja žena.
Kao 4. aktivnost za postizanje tog cilja sročena je sledeća aktivnost: Promovisanje humanijeg pristupa porođaju i obezbeđivanje sigurnog materinstva, a potom je i detaljnije objašnjena:
Uvoditi nove savremene metode i tehnike u postupak porođaja, sa ciljem eliminisanja zastarelih bolničkih protokola i razvojem zdravstvenih ustanova prijateljski orijentisanih prema majci i bebama, smeštajem novorođenčeta pored majke tokom boravka u bolnici. Dati mogućnost za prisustvo partnera na porođaju, razvijati alternativne pristupe porođaju kao što su ambulantni porođaj i porođaj kod kuće, organizovati vežbe za bezbolni porođaj. Formulisati programe za edukaciju majki i očeva i staratelja o adekvatnim načinima brige i staranja o deci.
Kome više verujete: ministru-lekaru ili ministru-nelekaru?
Kaže ministar-lekar: "Meni deluje neverovatno da je bilo koji zdravstveni radnik svom pacijentu dao veću dozu da bi došao do finansijske koristi."
Kaže ministar-nelekar: "Da budem ovde jasan i precizan, prepisivali su više lekova nego što je potrebno pacijentima, da bi potrošnja tih lekova bila veća kako bi dobijali veći novac."
Underground fighting je jedan od najčudnijih sportova, ako uopšte može da se nazove sportom. Razlikuje se od obične, ulične tuče, jer ima par pravila i dešava se u ugovorenom terminu na dogovorenom mestu. Nema rvanja, guranja prstiju u oči, udaranja u muda, udaraca glavom, nema poluga... Momci koji ukrštaju pesnice se, po kodeksu ponašanja, pojavljuju nenaoružani, dok za publiku nema pravila. Neretko su svi naoružani. Ove borbe su veoma opasne za borce, kao i za posmatrače. Uobičajeno je da su borci pripadnici različitih gangova, što se ogleda u podeli publike... Jedna obična čarka između boraca može za čas da se prenese na publiku i dovede do ozbiljnih problema. Imati više desetina oštrih, naoružanih momaka na tako zapaljivom događaju je samo korak od katastrofe, a možda i manje.
Sinonim za underground tuče je Kimbo Slice, Bahamski tigar, od detinjstva nastanjen u Majamiju. Najslavniji ulični borac sanja svoj san otvorenih očiju, oštrog pogleda iza ogromnih pesnica koje uznemiravaju zdravstveno osiguranje protivnika. Kimbo je sada svetski poznat profesionalni borac koji zarađuje 200.000 dolara po borbi. Ja sam u svet ilegalnih tuča ušao odavno, kao Kimbov telohranitelj. U početku je bilo rutavo dok smo se zavlačili po dvorištima punim hodajućih tempiranih bombi. Bilo je svega i svačega. Sada je lakše. Kimbove borbe su u okviru organizovanog sporta i mečevi se odvijaju pred očima miliona ljudi koji prate prenos iz dupke punih arena. Kimbova medijska i internet popularnost je i mene zakačila, pa me ljudi danas prepoznaju kao njegovog telohranitelja. Zabavan i nimalo bezopasan posao.
Saša Čordić 27-godišnji policajac raspoređen u interventnoj jedinici je jednom rečenicom učinio više za MUP Srbije nego cela služba marketinga Ministarstve i svi mogući piarovi.
U noći nakon vandalskog pira na ulicama našeg glavnog grada pojavio se na sajtu youtube.com snimak grupe policajaca u akciji koji pokušavaju da potisnu rušilački raspoložene demonstrante. U jednom trenutku oklopljeni policajac sa šlemom, štitom i svim mogućim štitnicima prilazi demonstrantu koji je sedi na trotoaru (suzavac ili neka ćuška nagađam) izjavljuje,
"Fakultete treba deliti na upotrebljive i neupotrebljive (dobre i loše) a ne na privatne i državne."
Obično se veruje da su državni fakulteti riznice znanja, sa najboljim profesorskima, najsavremenijim programima, udžbenicima i učilima, ... Naravno, kriterijum ocenjivanja je najbollji na državnim fakultetima i sa njih izlazi najbolji "kadar" sa diplomama koje se u svetu plaćaju "suvim zlatom".
S druge strane, veruje se da privatni univerziteti štancuju diplome koje se nigde ne priznaju, ispiti se polažu sa prolaznošću preko 100%, nastavni kadar je inferioran u odnosu na državne a studenti koji završe bilo koji od privatnih univerziteta znaju manje nego kad su završili srednju školu. Eventualno se kaže da imaju solidne programe ali niko ne uči po njima.
Dakle državni fakulteti su mnogo bolji od privatnih i ti iz dva razloga: zato što su državni sami po sebi mnogo dobri a privatni mnogo loši.
Da li je to baš tako?
DRAGI SVI,
pisem ovaj post iz sopstvenog iskustva.
Ne znam koliko ste primetili da se u ovoj vrsti komunikacije
dogadja nesto neuobicajeno.
Ili ocekivano?
Reci cete - ma hajde, kojesta...
Svi dragi blogeri koji misle da govorim i pricam gluposti
neka me razuvere.
Imam dokaze o onome o cemu govorim.
Pod uslovom, da oni koji o tome odlucuju dopuste da to objasnim.
Hvala na komentarima na temu.
U skladu sa dobrim običajima ovog mesta turam i prigodnu muziku umesto uvoda, sa velikom izvinjotkom što ne stavljam You Tube, pošto mi ide na živce. Dakle: Možeš li da mi nađeš svetilište/ Treba mi mesto da se sakrijem/da se sakrijem /treba mi utočište/
Više ništa ne mogu da uradim/ čovek je već na vratima (The Soft Parade, The Doors)
autor teksta: doc. dr Davor Džalto
Izjava Angele Merkel, nemačke kancelarke, od 17. oktobra 2010. o „neuspehu multikulturalizma u Nemačkoj“ naišla je na veliki odjek u svetskoj štampi. Usled niza, što stvarnih što fabrikovanih domaćih događaja i novosti kojima je naša javnost gotovo svakodnevno zatrpana, ova izjava nemačke kancelarke nije naišla na dovoljnu pažnju i detaljniju analizu. A elementata za diskusiju i analizu itekako ima.
Podsećanja radi, Merkel je istakla da u Frankfurtu (na Majni) dvoje od troje dece do pet godina imaju imigrantsko poreklo
gost autor: Out of Beirut
Предавње које је у својој првој половини било занимљиво, у другом делу се наставило мета-коментарима, уз понављања истих поенти. Ја сам с инстинктом вука зарио церебралне зубе у говор да извучем све што се може извући.
Kako je najavljeno, na dnevnom redu zasedanja Narodne skupštine naći će se Predlog zakona o zabrani neonacističkih ili fašističkih organizacija i udruženja i zabrani upotrebe neonacističkih ili fašistički simbola i obeležja, koji su podneli poslanici LSV po hitnom postupku (u atačmentu).
Vladajuća koalicija i deo opozicije su se, priča čaršija, preliminarno usaglasili oko usvajanja ovog zakona. Ipak i dalje ima protivnika zabranjivanju fašističkih/nacističkih manifestasija i obeležja. Jasno je da ima glasova i za i protiv ovog zakonskog rešenja, međutim indikativno je što jedne od ovih glasova često prate povici, a za povicima zatim polete kamenice, palice, sevnu baklje i molotovljevi kokteli. Bije ih glas, da njihov glas bije.
Takav „glas upozorenja“ već godinama odzvanja ulicama gradova Srbije i zuri u građane sa tzv. Proglasa neprijateljima:
„Ima još mnogo onih koji moraju da čuju glas srbstva. To je pre svega glas upozorenja. Otačastveni pokret Obraz možda ne može fizički da uništi sve zlo koje kidiše na srbski narod, ali će, dokle god postoji, neprestano i neućutno na njega ukazivati i protiv njega se beskompromisno boriti.
Još jednom upozoravamo sve srbske neprijatelje i pozivamo ih: pokajte se za svoja zlodela, inače za vas neće biti ni Božje ni ljudske milosti“ (www.obraz.rs)
Otvoreno, mada pomalo blogovski virtuelno, pismo Nenadu Čanku
Nenade,
pišem ti, evo, računajući, nekako, da imam prava na to.
To pravo mi, pre svega ostalog, daju sećanja. A knjiga mojih sećanja, u kojima ima i tebe, prilična je.
I, vidiš, Nenade, u ime tih sećanja...na antiratne proteste iz ranih devedesetih (sećaš se, kako nas je malo bilo pred Većem, a još manje pred komandom garnizona?), Somborsku gradsku kuću (jel' se beše zvao Odred "šoškoćanin", onih koji su sa oružjem na gotovs i neverovatnom drekom stajali
Autor: Rodoljub Šabić
Radeći posao koji radim, odavno sam se navikao na brojna obraćanja ljudi i povodom problema koji su potpuno van nadležnosti Poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti. Nekad je to posledica precenjivanja ovlašćenja, uticaja i mogućnosti poverenika, a nekad prosto ljudska potreba da se "izjadaju", da s nekim podele svoje nezadovoljstvo.
I tako mi se od jutros ne malo njih obratilo povodom "akcije" grada Beograda koji sprovodi "stimulativan reprogram naplate dugova" prema Infostanu, preduzeću za objedinjenu naplatu komunalnih