Napisah naslov i hitno sam morala da izletim iz kuće da preuzmem neki paketić od brata. Hajde da iskoristim i psa da prošetam.... E sad, dve stvari su bitne: ulica koja je raskopana do ivice zgrade - trotoari ne postoje i Malac terijerske krvi. Kad se to dvoje spoje, uvećano njegovom neobuzdanom radošću pred bregovima šljunka, zemlje, peska, dobijemo haos ili praznik, zavisi od ishoda.
I da, Malac jurca na povodniku od 4 metra i kako trči i svim mogućim pravcima (šteta što ne leti, bilo bi još zanimljivije) svaki čas mene uveže tim povodnikom. Umesto da ga prebacim iz ruke u ruku iza leđa, meni je lakše da se okrenem i napravim piruetu. Elem - ovaj put piruetaaaa iiii... paf! Tresnem o zemlju između isečenog trotoara, nekih dasaka koje predstavljaju mostiće i gomilice šljunka. Padnem i ustanem. Otresem blato i nastavim dalje.
Uvek kad mi se tako nešto desi, meni bude beskrajno smešno i žao što sa nekim ne mogu da podelim taj doživljaj i tu scenu.
Al mi više od svega bude drago što sam naučila da padam - bez velikih posledica.
Ne bih vam ovaj deo ni napisala, da me nije posebno zamislilo kad sam sela za komp da nastavim tekst, i ugledala samo naslov. Napisala sam ''kad ja padnem'' i nakon par minuta - pala. Reči zaista imaju moć. Mislite o tome.
A cela priča mi se vrti danima... Još od nekog Bocveninog bloga... pa me Ines opet podsetila na nju i reših da vam je prekucam. Setim je se kad god padnem ili kad me neko pita da li ja ikada padnem ili kad se zapanjuje da l' je moguće da sam i ja pala... Da moguće je. Ali - nije ni važno, evo lepe priče:
Iz knjige ''Sve što treba da znam naučio sam u vrtiću'' - autor Robert Fulgam
LUDVIG VAN BETOVEN
Razgovaram telefonom s jednom dragom gospođom. Obolela je od zimske duhovne truleži. I neizlečive prehlade koju vuče još od prvog septembra.
- Recite. - grglja mi u telefon - vi sigurno nikada niste u depresiji.
- Slušajte, - kažem joj ja - kad ja padnem u depresiju, padnem tako duboko da mi moraju dobaciti merdevine.
- I šta onda radite? - pita - Šta onda radite?
Niko me još nije tako saterao uz zid. Obično pitaju šta oni da rade.
Meni ne pomaže ni vera, ni joga, ni rum, čak ni to da legnem i da se dobro ispavam. Nego Betoven. Ludvig van.On je moj glavni adut. Stavim Devetu simfoniju na gramofon, stavim slušalice i legnem na pod. Muzika poteče kao na prvi dan stvaranja.
I mislim na to kako je stari B. dobro znao šta je depresija i nesreća. Stalno se seljakao u potrazi za mestom koje će biti njegovo. Ljubavni život mu je bio nikakav i stalno se svađao sa prijateljima. Pokvareni sestrić mu je zadavao teške brige, sestrič koga je on silno voleo. Stari B. je želeo da postane pijanista, virtuoz. Želeo je i lepo da peva. Ali još u mladosti je počeo da gubi sluh.To je obično poražavajuća vest za pijaniste i pevače. Kada je imao četrdeset i osam godina, 1818. godine, postao je potpuno gluv. Time je činjenica da je on pet godina kasnije završio svoju veličanstvenu Devetu simfoniju još čudesnija. On je nikada nije čuo! On ju je samo mislio. I tako, ja ležim na podu sa slušalicama na ušima i razmišljam da li je tu muziku Betoven ikada mogao osetiti ovako kako odzvanja u mojoj glavi. Krešćendo se diže i moja glava počinje da vibrira. I kad udar timpana nadjača brujanje svih onih silnih gudala, ja skačem na noge i pevam iz sveg glasa, na nemogućem nemačkom pevam uz ogroman hor, skačem i mašem rukama - to legendarni Fulgamovski diriguje u završnim, strahovitim trenucima, ovo je KRAJ SVETA I DOLAZAK BOGA I SVIH NJEGOVIH ANĐELA, ALELUJA! VVOOOOOOO,-KABUM-BAM-BAAA!
O Bože!
Uzvišen sam, prosvećen, uzbuđen, nadahnut, preplavljen! SINE BOŽIJI! Iz beskrajne tuge i jada, iz svih onih patnji i razočarenja, iz duboke, večne gluve tišine - iz toga je nastala ova veličanstvena muzika - ova bujica radosti i oduševljenja! On je svoju sudbinu nadjačao trijumfalno.
I nikada ne mogu odoleti toj istini i lepoti. I ne znam kako bih posle toga mogao ostati jadan i zguren čekati kraj zime, kršiti ruke i žaliti sam sebe, kako kad postoji ovakva muzika. Ona ne samo da briše duhovnu slabost, ona je sigurno sposobna da izleči i prehladu.
Prema tome, zašto cmizdriti zbog zime ili kiše, zbog neplaćenih računa i skorog poreskog obračuna? - govorim ja sebi. Prema tome, šta će nama sve te reči o jadu, o zbrci, o frustraciji? Kakvo je to brbljanje da život i ljudi nisu vredni truda'
Usred mršavih zimskih dana ja u Betovenovoj muzici nalazim neodoljivu pozitivnost. U dubokoj duhovnoj zimi, ja u sebi nalazim sunce leta. A jednom, jedne neverovatne zimske večeri, kada budem bogat i u mogućnosti, iznajmiću koncertnu dvoranu, ceo simfonijski orkestar i veliki hor, staću na dirigentsko postolje i dirigovati celu Devetu. I lično ću da odsviram timpansku deonicu sve do zanosnog finala, i istovremeno ću da pevam iz sveg glasa završne reči himne.
A u trenucima tišine posle kraja, zahvaliću svim božanstvima poznatim čoveku na Ludvigu van Betovenu, njegovoj Devetoj simfoniji i njegovom svetlu koje me vodi.
SINE BOŽIJI!