Ljudi koji rade u školi su osuđeni na Dan mrmota. Svake godine iznova maturiraju.
No, da krenemo od početka. U moje vreme, u prošlom veku, mala matura nije bila diskoteke, marlboro, suzuki. Nas su odveli u Zvezdani gaj, dali nam po žuti sok i gledali smo crtaće. Malo je kao bio i disko i sećam se da je Kristina, sestra bliznakinja Kristijana Golubovića (čuvenog baje sa beogradskog asfalta) pevala M. Dzeksonov hit - Bili Djin, ćep maj lov! I to bi bilo to. Današnji klinci i njihovi nesrećni roditelji već za malu maturu potroše bogatstvo na odeću, frizera, solarijum, manikira, samu proslavu...Gledam slike sa male mature ćerke moje drugarice...devojčicama porasle grudi i veštački nokti, sve izgledaju kao štancovane, na štiklama i u nekim pink i zelenim haljinicama, glume lolite...a dečaci kao da su im mladja braća, izrasli samo nosevi i uši, blentavi osmesi, polupijani. Kuda li žure? I zašto ih podstičemo da glumataju da su odrasli?
Matursko veče u srednjoj školi je ispalo mnogo bolje no što sam se nadala. Jedva sam dobila pare da kupim neko 'aljinče na bretele, košulju pozajmila od drugarice, u kućnoj radinosti nabudžila neke papilotne i dvaput se ubola u oko kreonom. Dakle, neviđeno sam dobro izgledala, he,he,he. Bilo je i tad onih što su toalete kupovale kod Mirjane Marić i u Rimu, a frizure im pravio Mišel, ali nas je većinu bolelo dupe za to. Nismo bili ni neka složna ekipa u razredu i Metropol je tipično hotelska kafana, ali je muzika bila pun pogodak - samo zabavnjaci i bend naših drugara iz škole. Kad pustiše Talking Heads-e i Clash, došlo mi da razbijam čaše k'o u Skupljačima perja! A i neki frajeri su mi u odelima izgledali mnogo bolje nego inače. Ili je to bilo od pića? Ne sećam se nijednog profesora.
Kad sam započela karijeru u školi bilo mi je jako zabavno da idem na maturske večeri, obično u Hajatu. I tako prva tri puta, a onda samo sa onima kojima sam predavala ili pravila priredbe. Bilo mi je zanimljivo da gledam kako izvikane ribe izgledaju ocvalo već sa 18, a one neugledne zasijaju. Kako momci na praksi nauče da nose odela i kravate, pa im matura dođe nešto prirodno, a devojke iz patika stanu na štikle, pa se sapliću o šlepove na haljinama i cepaju šliceve. Sada me ni puškom ne bi naterali. Umorila sam se od svadbarskog benda, narodnjaka i lažnog hausa. Od devojaka koje izgledaju kao pevaljke i momaka koji se kod trećeg Mileta Kitića razdrlje i oznoje. I Voje Nedeljkovića koji vodi program, pa se takmiče u plesu i sapliću kod valcera, a kolce piče kao profesionalci iz Abraševića. Jeste, užasan sam snob, priznajem. Ipak, jednu maturu posebno pamtim - onu posle bombardovanja. To je bila generacija kojoj sam predavala sve četiri godine, a koja je popravljala kečeve pod vazdušnom opasnošću. A ja trudna, peti mesec. Još jedan primer kako život ne može da čeka bolja vremena. Na kraju mi se od đuskanja smućkala ona hrana, pa je muž morao da stane na sred mosta da se ispovraćam. To ja zovem dobrim provodom!
A onda su počele godišnjice mature. Prvo, 5, pa 10, pa 15, a prošle godine i 20 godina od maturske večeri. Zanimljivo, ali neki su mi simpatičniji 20 godina kasnije.Neki su katastrofalno isti. Većina radi, ima porodice i decu (oni što su solo bolje izgledaju od nas u raljama maloletnika) i manje-više uspešno glumimo odrasle ljude. Kuriozitet je da je ono malo muškaraca što je bilo u društvenjačkom odeljenju (jak dobar, slab vrlo dobar), danas ekstremno uspešni poslovno - jedan poslanik, jedan režiser, jedan predsednik suda, tri advokata, jedan vlasnik agencije za nekretnine, jedan u NBS, jedan u BIA-ji! I mislim da niko ne živi u inostranstvu! Meni je drago da ih vidim, nemam problem da jedno veče utrošim na slušanje o tuđim životima i gledam slike žene i dece. A valjda nemam ni mnogo toga sama da sakrijem. Jedino se bojim da ćemo za još 10 godina početi da se prebrojavamo.
Pre desetak dana sam bila na 10-godišnjici mature one generacije posle bombardovanja. Bože, to su već odrasli ljudi, pola poženjeni, pola razvedeni, neki i sa troje dece! Neki se još traže, ali vidim da guraju. Moj favorit je fudbaler, golman u Rumuniji! Jedan mi reče da me je video na Adi tih dana, ali da me nije prepoznao sve dok nisam dreknula na sina da se ne baca na glavu sa tobogana. Onda je shvatio da bi taj urlik prepoznao uvek! Drugi se prisećao kao smo se sreli na koncertu Ice-T-ja u Pioniru. Devojke se sećaju da su za ceo život savladale - nije po meni nego po mom mišljenju. Dve su mi koleginice, predaju kod nas u školi! Nije loše.
Za kraj, priča učenika Igora - Došli smo iz Hravatske samo sa onim što imamo na sebi. Roditelji su se zaposlili i počeli da grade kuću, a mi deca školovali. Sada svi živimo u toj kući, svako na svom spratu. Nije mi teško da imam troje dece kada smo svi na gomili, uvek neko uleti da pomogne. Imam svoj restoran i dobro mi ide. Mnogo radim, ali nije mi teško. Nije mi jasno kako ljudi mogu da kažu da ne bi radili za 25 hiljada?! Pa kako im roditelji rade za te pare? Sada će i u Hrvatskoj da nam naprave kuću koju su nam srušili. Stvari uvek dođu na svoje mesto, samo mora da se radi...
Jbt, šta li je ovaj imao iz mog predmeta? Nije ni bitno, evo mu petica iz života.