Tamo negde, 1994. godine razgovarao sam sa čovekom koji je sada direktor Javnog servisa Evropske Srbije. Na moju opasku da je uloga televizije da edukuje i da je potrebno praviti emisije koje edukaciju imaju za cilj, A.T. je postavio pitanje koje je potpuno promašilo temu, ali, ipak, opisuje većinsko mišljenje: Ako stalno pravim emisije o slikarima, da li će Srbija postati slikarska, umetnička kolonija? Odgovor je, naravno, ne.
Danas je Dan multiple skleroze. Većina neće ni primetiti da se nešto tim povodom događa. Oni koji primete, registrovaće neki skup gde će neki ljudi govoriti o......tome, da biće i neka izložba, gde su izloženi radovi ljudi koji imaju tu bolest. Malo će razmisliti o tome šta je to. OK ne vredi očekivati da će cela Srbija postati medicinski obrazovana država koja traži lek za boljku. Naivno je i nekorisno. Bojim se da bi trajalo samo jedan dan.
A oni kojima u medicinskim nalazima piše da imaju MS? Probude se ujutru, uživaju sa svojim porodicama, idu na posao, guraju se u autobusu, gledaju TV, imaju hobije,....nekako isto kao i svako ko tu dijagnozu nema. I bolest nije ogledalo njihovog karaktera. Ne može ni biti.
Treba ih gledati kao i svakog drugog. Korisno je. Ne treba im zalupiti vrata. Ne treba ih isključiti i ignorisati. Bolest neće od toga proći.
Možda razmisliti o zapošljavanju. Bolovanja duže traju, ali oni i ne traže da ih zaposle zbog njihove dijagnoze već zbog onog što znaju da rade.
Smeta i licemerje onih koji se načelno zalažu za prava ugroženih ali im zalupe vrata ispred nosa kada saznaju da neko, recimo, ima MS.
Relativno mali broj obolelih na svetu čini da većina ljudi ne zna mnogo o multiploj sklerozi i da je smatra baukom. Koji ih udari snažno po glavi. Bauk pojačan unutrašnjim nemirima i neznanjem izaziva „muva bez glave" efekat, tumaranje, udaranje u zidove, pokušaje da se nešto uradi i naravno, pokušaje da se dokaže da svi , naročito lekari, greše. To je greška kojoj bi se mnogi obradovali.
Na osnovu ličnog iskustva mogu reći da posle utvrđivanja dijagnoze slede faze koje svako manje ili više očigledno prođe. Prva je bes i strah. Kada su svi krivi, glupi i neznalice. Druga je depresija i samosažaljenje. Najopasnija. Kada prođe počinje „ludilo poslednjeg dana". Iza toga sabiranje i nastavak života kao da se ništa nije dogodilo i da se ništa ne događa. I u te prve tri faze se doživljava u najgorem obliku ono što je posle svakodnevna pojava. Porodice su ljute na bolesnog, nekadašnji prijatelji odlaze, neki se vraćaju....Okruženje posmatra iz daljine...poslodavac traži razlog da se oslobodi onog sa dijagnozom. Ako mu se takav javi na konkurs za upražnjeno mesto sigurno neće dobiti posao......
Oni koji su se vratili ili su ostali su pravi. Nisu tu zbog dužnosti već zbog ljubavi.
Ima rešenja....Ne treba od Srbije napraviti koloniju za lečenje, samo okruženje u kome nećemo žigosati drugačije.
E, da, iako moje okruženje godinama zna za dijagnozu sada prvi put javno govorim o tome. Zbog toga i imam tremu.