Nov element naše Dinastije/Kosova su izbori. Za razliku od ranijih izbora kada sam preskakao „plaćene termine“ na raznim televizijama, ovoga puta sam rešio da trpim kampanje. Ima ih devet, pa nije teško postići sve. Da bi sprečio da mu preuzmu kompaniju (Srbiju), naš Blejk/Boris je odlučio da pokaže čeličnu volju i pošto nije mogao do Prištine, zadržao se „bazi Mađere kod Preševa“ (2. januar 2008.) i rekao nam da „nikada više naše vojnike nećemo gurati u BESMISLENE ratove“. Ovo je obrt koji se dešavao samo u Dinastiji. Ja kao građanin koji ume da sluša, shvatam da nam Predsednik poručuje da treba da nađemo SMISAO, pa onda možemo u RAT. Pošto je ovu rečenicu do danas ponovio još par puta a zajedno sa frazom da će „Vojska Srbije uvek biti upotrebljavana u skladu sa domaćim i međunarodnim pravom“, pretpostavljam da će Sesil Kolbi/Vojislav Koštunica i njegova Aleksis/DSS ubrzo pronaći neki SMISAO. Verovatno će nam to saopštiti Džef/Dušan Proroković.
Naravno da ne mislim da će pomenuti likovi pokrenuti Vojsku Srbije da ratuje na Kosovu. U Dinastiji, Blejk je ubio Stivenovog dečka, pa se manje/više prizvao pameti posle toga. Sve „zle stvari“ i spletke su radili neki drugi likovi. U našem slučaju te spletke mogu biti razni „akcioni planovi“ koje pored ministarstava verovatno ima i naša draga BIA. Imali su oni akcione planove prilikom osamostaljivanja Hrvatske i BiH, pa se ne bih kladio da državni službenici BIA (koje mi plaćamo) i koji sada sede na severu Kosova neće opet dobiti neke detalje akcionih planova u kojima je smišljeno „događanje naroda“ i „spontani otpor“. To bi valjda imalo „smisao“ na kakav se poziva Predsednik Srbije.Šalu na stranu, smisao nedostaje upravo kampanji Borisa Tadića. Mogu da razumem i Milanku Karić koja hoće da vrati Bogoljuba, Tomislava Nikolića koji neće da uhapsi nijednog haškog optuženika, Milutina Mrkonjića koji kaže da oni umeju i znaju ili Velimira Ilića koji uporno promoviše primitivizam. Međutim, Boris Tadić govori stvari koje su posve neupitne ili koje niko ne traži („nećemo se odreći svog identiteta“), stvari za koje je odgovorna Vlada u kojoj njegova DS ima većinu („bolji zdravstveni sistem“, „nova radna mesta“, „briga o deci“, „borba protiv korupcije“ (!?), „borba za pravedan poredak“). Pored toga, on nas je obavestio da pitanje Kosova „nije samo pitanje očuvanja identiteta i teritorijalnog integriteta, već i ekonomsko pitanje“ jer se na tamo nalaze „najveća nalazišta uglja u ovom delu Evrope“, ali i da je ugovor o izvozu oružja u Irak „posao veka“. Verovatno dokaz SMISLA Predsednika Tadića možemo pronaći u izjavi da „moramo pronaći rešenje i za najveće izazove koji postoje i sa kojima se suočavamo“ a koju je dao tokom posete izbeglicama sa Kosova kampu u Rači Kragujevačkoj. Ova izjava je verovatno veoma pomogla izbeglicama pred kojima je to govorio. Izjava da „u Evropu ne možete ući ukoliko odustajete od vlastitog identiteta. Ako narodi ulaze u Evropu bez svog jezika, kulture,crkava i manastira, onda ne doprinose tom ukupnom evropskom identitetu“ je bila poruka građanima Požarevca. Ne verujem da je suštinski drugačiju poruku uputio i Tomislav Nikolić.
Najveća sramota je što tokom kampanje (prema onome što sam ja uspeo da vidim) Tadić nije pominjao ljudska prava, ratne zločine, hapšenje Mladića niti bilo koji drugi aspekt suočavanja sa bliskom prošlošću. Nismo nikad saznali šta on misli o suđenju Šešelju koje je u toku, masovnim grobnicama u Batajnici, izveštaju o deci sa posebnim potrebama, postupanju policije prema građanima, odbijanju BIA da saopšti koliko građana se prisluškuje, sprovođenju Zakona o lustraciji itd. Pravi Predsednik se mora odrediti i prema svim suštinskim problemima jednog društva, a ne govoriti da je „zdravlje najbitnije“.
Sve što naš Blejk/Boris neće da kaže izgovara potpuno nov lik u našoj sapunici – Čedomir Jovanović. Možete imati primedbe ove ili one vrste, ali Čeda (i LDP) jedini pored Nikolića/SRS imaju jasan stav o ključnim problemima ovog društva i pravcu u kojem treba ići. Nisam vidovit i ne mogu znati da li će Čeda & LDP zadržati ovaj „kurs“ i za 5 godina, ali mi se čini da će zbog svoje jasnoće i smislenosti, podrška ovoj partiji rasti ove i narednih godina.
Pre 18 godina (Politika, 6. Februar 1990.) Slobodan Milošević je rekao:
„Oni koji ovde, u Jugoslaviji, podrzavaju teror na Kosovu zadaju udarac i Srbiji i Jugoslaviji … Srbi i Crnogorci na Kosovu nisu ovih dana bili sami u svojim teškocama. … Svaka kuca u Srbiji je uz njih. I svaka kuca u Srbiji je spremna da sutra krene za Kosovo …. Jer oni znaju (‘albanski šovinisti') i ubuduce trebaju da znaju, da nikada ni jedan pedalj zemlje Srbije nece niti dobiti niti osvojiti. A pogotovo nece dobiti niti osvojiti Kosovo i Metohiju.”
ili 29. juna 1989. godine:
"Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oruzane, mada i takve još nisu iskljucene."
U kom SMISLU se današnja državna politika NIJE nastavak Miloševićeve ?