Jedna od najvažnijih uloga - tako reći misija - skautskog pokreta je pomoć mladima da uče, saznavaju i tako se oblikuju u odrasle osobe. Kroz (evo još malo pa) četrdesetogodišnje bistvovanje u izvidjačkoj organizaciji, naučio sam mnoge stvari. Neke od njih su bile ključne za razvoj moje ličnosti: vera u sebe, sticanje samopouzdanja, veštine planiranja, odlučivanja, organizacije, dogovaranja... Izvidjaštvo je po svojoj definiciji i laboratorija koja omogućava da se iskuse mnoge stvari u sigurnom okruženju. Neke stvari su, opet, izgledale sasvim jednostavne. Jedna od njih je i spremanje pijanog šarana. No, doći ćemo do toga.
***
To sigurno okruženje koje izvidjaštvo pruža najpre se oslanja na predane vodje, čija uloga je da obezbede da se razvoj mladih ljudi obavlja postepeno i pravilno. Mnogo sam ih upoznao, sve dok jednog dana (ne tako nedavno) nisam i sam postao vodja koji brine o drugima. Onaj koji mi je možda najviše pomogao je Kića.
Dušan Smiljanić Kića bio je jedan od legendarnih izvidjačkih vodja, negde od početka sedamdesetih pa sve do sredine devedesetih godina sada već prošlog veka. Upoznao sam ga 1974. godine. Bio je tada sekretar Saveza izvidjača Beograda. Kao mladi, nadobudni vodja sa zvezdarske periferije, vodio sam ekipu na gradskom takmičenju. Nekako se pogodilo da smo seli jedan preko puta drugog u velikoj sali, pričali o svemu, te sam ga u trenutku "inspiracije" i kritike svega i svačega (kao što i priliči mladom i nadobudnom vodji koji je protiv svih stega i prethodno uredjenih procesa), u žaru diskusije, oslovio sa "dečko". Njega, koji je već bio neka vrsta uzora mnogima. Odbrusio mi je i postavio me na svoje mesto (ipak je bio mnogo stariji i znao mnogo više od mene), ali je ostao utisak da ga nisam uvredio i da je moju drskost prihvatio kao nešto ipak poželjno.
Skoro tri godine kasnije, bio sam na svom prvoj ozbiljnoj obuci - seminaru za vodje Gradskog saveza, u našem odmaralištu u Tijesnom kod Šibenika. Eto, mislim zasluženo, bio sam najbolji tečajac tog seminara. Na zatvaranju, Kića je trebalo da tom najboljem uruči neko priznanje - papir neki. A ja, kakav sam već bio, odskitao sam do mora "da se nadišem vazduha" (bio je januar, ali lep sunčani dan). Svi su se rastrčali da me nadju, i jedva im je to uspelo. Ja sam, opet nadobudan, hladnokrvno prihvatio njihovu ljutnju. Svih osim Kiće, koje je nekako opet prepoznao i podržao u meni neku žicu.
Konačno, neka četiri meseca kasnije, izabran sam u Izvršni odbor Gradskog saveza, kao najmladji. Tada je stvarno počelo naše prijateljstvo koje se održalo celih 25 godina.
***
Kića je imao magičnu moć da okupi ljude, da stvori atmosferu u kojoj su svi dobrodošli i u kojoj svaki ima mogućnost (a samim tim i želju) da doprinese, uradi nešto, pokaže se, nauči. Mala kancelarija saveza bila je tih godina prometnija od dve trećine železničkih stanica u Srbiji danas. Svi smo imali svoje mesto. Svi smo imali priliku da svratimo, razgovaramo, radimo, čujemo, jednostavno družimo se. Za nas mlade, biti tamo bila je sjajna privilegija, nešto kao škola koju smo samo mogli da poželimo.
U sredini svega bio je Kića. Svi smo znali da je on glavni, da se on na kraju pita o svemu. Medjutim, do tog kraja svako od nas je imao priliku da pokuša, proba, pogreši, i izvuče pouku iz toga. Prilike koje nam je Kića davao bile su najbolje lekcije koje smo mogli da dobijemo. Planirali smo i organizovali akcije, osmišljavali i sprovodili kampanje, učili i prenosili znanja drugima, pisali materijale, novine, biltene, bili na mnogo načina ravnopravni sa njim i drugim iskusnim i kvalitetnim ljudima.
Kića nikada nije bio ljubomoran, nikada uplašen nas mladih lavova. Znao je da nas pusti, da nam razigra maštu i kreaciju, ali i da nas zaustavi, opomene, i na taj način pomogne. Da ne dužim, bio je pravi učitelj i mnoge stvari koje znam naučio sam od njega ili uz njega.
Pa gde je tu opet taj pijani šaran? Evo, stiže.
***
Kića je bio porečanin. U izvidjačkom svetu, to su oni koji svoje izvidjaštvo praktikuju na vodi, na rekama ili jezerima. Odrastao je negde u Bara Veneciji (gde je to, zna li iko danas?), na Savi. Stoga je znao mnoge male tajne velikih voda. Izmedju ostalog, svake subote odlazio je na Kalenić pijacu gde je sam birao ribu i onda pravio najukusnija moguća jela svojoj porodici.
Da, Kića je bio pravi porodični čovek. Bio je oženjen Vrapcem - Mirjanom iz čuvene čete Uraganki odreda Leka Ranković (kasnije David Pajić). Imaju Vukašina - Vučka - koga su teško dobili i koji je bio centar njihovog malog i celog velikog sveta. Svaku moguću priliku Kića je koristio da bude sa porodicom. Bili su toliko vezani. Bio je primer brižnog oca porodice.
U tim razgovorima, pomenuo je da mu je jedno od omiljenih jela pijani šaran. Toliko ga je hvalio, da sam i ja, koji sam tih godina znao da namažem paštetu i skuvam jaje, poželeo da se isprobam. Ništa lakše. Izdiktirao mi je recept, uz minimalnu pomoć majke koja je samo očistila ribu, napravio svoje prvo jelo. Više nego uspešno! Bio sam ponosan i pred majkom i pred Kićom.
***
Par godina kasnije, zove me Cicke, drug iz odreda. - Znaš li ti ono beše da praviš pijanog šarana? - Kako ne bih znao. - E, pa, dolazi do mene.
Odosmo ja i moja Ljilja kod Cicketa, kad tamo imamo šta da vidimo. Ulov sa pecanja na kanalu negde prema Beloj crkvi plivao je u njegovoj kadi - tri lepa šarana divljaka, od po kilo i po, otprilike. Boga mi, to je bio izazov. Odmah pozvah Kiću koji me podseti na recept, te se celo društvo rastrča da nabavlja sastojke, čisti ribu, secka, meša, podmazuje, postavlja. Trajalo je to nekoliko sati. Kako smo sve vreme bili u dobrom raspoloženju, na kraju je ispalo da su pijani somovi napravili pijanog šarana. I ovog puta, rezultat je bio više nego sjajan. Tištili smo ih toliko dugo da je umak bio medju najlepšim kojih se sećam.
***
Prolazile su godine. Kićin život poprimio je čudan obrt. Najpre, od kraja sedamdesetih bio je sekretar Saveza izvidjača Jugoslavije. Nekako prirodno, pošao sam i ja za njim. Bio je mi to prvi pravi posao koji sam radio u životu. Posle velikog napretka koji je organizacija ostvarila, stigli su problemi oko nas - nastala je igranka u bivšoj zemlji. Sa druge strane, počeli smo polako i istrajno, najviše nas dvojica zajedno, da vraćamo savez u Svetski skautski pokret.
Na nesreću, Kića je jednog jutra aprila 1993. godine pao u kupatilu, tokom brijanja, pokošen strašnim moždanim udarom. Jedva je preživeo, ali mu je oporavak bio više nego težak. Nije bio sa nama da proslavi povratak u Svetsku organizaciju, septembra 1995. godine, u vreme dok nam je zemlja još bila pod sankcijama. Vratio se na posao tek četiri godine kasnije, ali nikada kao onaj pravi. Nekako, instiktivno se ponašao kao da smo svi mi koji smo ostali "obični" krivi za njegovu nesreću. Srećom ubrzo je otišao u penziju. Naredni udar, krajem 2003. godine, odneo ga je u večna lovišta.
Ostalo je sećanje na mudrog čoveka koji je znao da mi da šansu i pomogne mi da postanem čovek.
***
Još od davnog dogadjaja kod Cicketa, priča se o meni kao o majstoru za pijanog šarana. I tako već 25 godina ja nikako da se oprobam još jednom. Uopšte, vrlo malo kuvam, pa tek onda specijaliteti ne dolaze na red. Konačno, početkom januara, reših da pripremim ovo jelo za taštu, šuraka i njegove i svoju porodicu.
Davno je to bilo, pa sam se dobrano napregao da obnovim sećanje. Nisam siguran da li sam se baš setio svega što ide u nadev. A, nažalost, Kiće nema da uskoči kao nekada kada je trebalo. Pokušao sam da nadjem taj recept na Internetu, ali sve ono što sam dobio je prilično drugačije.
No, ispalo je opet sjajno. Toliko, da sam se setio da snimim fotografiju tek kada je riba planula, pa ovde vidite samo glavu. Čak me je i tašta hvalila.
***
Dakle, ako ste izdržali do kraja, evo i recepta. Videćete, ništa posebno. A efektno - čim sam ja ispao dobar kuvar.
Šaran se lepo očisti. Pri tome, raseče se po trbuhu tako da rupa ne bude velika, kako bi se lakše kasnije zatvorila.
Riba se špikuje tankim režnjevima slanine, na nekih 4 - 5 cm po celom trupu, sa obe strane. Takodje, lepo je da se ušpikuje i beli luk.
U trbuh šarana stavi se smesa jedne pavlake i iste količine (po 200 grama) kečapa i naseckane pršute. Slatki ili ljuti - zavisi od ukusa. Može se dodati i malo peršuna. Sve se to zatvori krompirom i čačkalicama, da smesa što teže iscuri (a iscuriće, videćete, još dok punite ribu. Šta god radili). Čačkalicama se mogu i učvrstiti režnjevi slanine, da ne beže.
Riba se postavi u malo nauljeni pekač (ne treba puno jer će slanina dodavati potrebnu masnoću) i prži u pećnici na nekih 225 do 250 stepeni. Dokle - pa dok ne bude gotovo. Povremeno treba vaditi šarana i polivati ga belim vinom i smesom u kojoj pliva, da se ne osuši. Lepo je ako je vino aromatično - neka tamjanika - jer to dodaje poseban ukus.
Verujte mi, jednostavno je i veoma, veoma ukusno. Prirodno, dobri kuvari će lako dodati još ko zna šta da poboljšaju ukus (javite mi sve varijacije koje su bile dobre), ali i ovako je da pojedete prste.
Eto, toliko o pijanom šaranu po receptu čuvenog Kiće. Nadam se da vam već ide voda na usta.