Ranije je ovakve „incidente“ kreirala Srbija sa napaćenim srpskim narodom u Hrvatskoj/Bosni, ali se Milošević makar pravio lud i govorio da sa tim nema nikakve veze, već to spontano organizuje „goloruki narod“. Sada se granica pomerila. Ministar Samardžić nam je rekao da je paljenje graničnih prelaza u skladu sa „politikom Vlade Srbije“ i da je to legitimno – „iako možda nije lepo“. Ja mislim da je ovakva izjava doživotna sramota za jednog profesora, iako to možda nije lepo.
Granica je pomerena i glede akcionog plana raznih fašističkih organizacija, navijača koji jedino umeju da tuku druge, a ne umeju da navijaju, neonacista i sličnih osoba sa nedostatkom elementarne kulture, vaspitanja, a ponajviše ljudskosti. Granica onoga što se nekada smelo je bila veoma niska tokom SFRJ (nije se smelo skoro ništa), dok se kontrolisano pomeranje granice dešava tokom 90-tih i kulminira raznim uništavanjem imovine na početku NATO bombardovanja.Ono što se sada dešava, ne pokazuje da granica uopšte postoji. To što još uvek niko nije nastradao (ne računajući 80-tak povređenih) i što npr. američka ili albanska ambasada nisu zapaljenje ne mogu da shvatim kao uspeh policije i postavljanje jasne granice dokle ta nevaspitana ekipa može da ide.
Kada se setim teorija zavere iz vremena Gorana Markovića (JUL) one zvuče potpuno benigno u odnosu na mog bivšeg sugrađanina kome je razbijanje svega i svačega potpuno demokratska stvar. Ne mogu da verujem da niko još uvek jasno i glasno nije rekao da takve izjave koje on (Velimir Ilić) i ministar za KOSMOS (Slobodan Samardžić) upućuju predstavljaju krivično delo. Ne bih da zamaram one koji nisu pravnici, ali sem izvršenja krivičnog dela postoji i podstrekivanje, ali i neke druge konkludentne radnje. Granica je opet pomerena i očigledno da neko treba da vikne – „Alo momci, akcioni plan možda i može, ali postoje neke stvari koje NIKADA ne mogu“. Čak ni za vreme vandrednog stanja.
Granica je pomerena i u kvalitetu i kvantitetu napada na B92, LDP, nevladine organizacije, novinare, ali i intelektualce. Danas na tribini, sutra na ulici. Ako se pitate zbog čega – odogovor je uvek isti – zato što niko nije reagovao i pokazao da se nešto NE SME. Onaj ko bi najviše trebao da udari „šakom o astal“, sutra putuje u Rumuniju. Pretpostavljam da se tog puta neće sećati kada kroz nekoliko meseci Rumunija ipak prizna Kosovo.
Čitao sam i o detalju sa jednog od tih impotentnih protesta maštovitog naziva (Kosovo je Srbija), gde je ekipa lokalne podružnice Krvi i časti (Blood and Honour) ušla na Filozofski fakultet i tukla studente koji nisu hteli da im se pridruže. Tako se to radi kada ti je važna krv i čast, a tako slično rade i ovi iz bezOBRAZ-a. Da ne bude zabune, ovakvi nevaspitani članovi društva postoje u svakoj državi Evrope (i sveta), ali uvek znaju dokle mogu da idu. Sem u Rusiji. Očigledno da Srbija ovaj know-how dobija u paketu uz gasovod.
Granica je pomerena i što se tiče parola na ovim „spontanim okupljanjima“. Ono što sam čuo i video youtube mi govori da su parole u vezi Kosova bile samo neka vrsta mantre. To vam je kao kad neko zna ceo „Oče naš“, a ne ume da ti objasni šta tačno koja reč znači. Međutim, za razliku od ovih mantri (Kosovo je Srbija, Ne damo Kosovo, Kosovo je srce Srbije), prava parola koja uzvikivana SVIM SRCEM je bila „Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji“. Tužno je što većina medija umanjuje ili prećutkuje često uzvikivanje ove parole. Imam utisak da neki novinari misle da prećutkivanjem pomažu Srbiji. Tako vam je isto i sa ratnim zločinima. Ista matrica.
Za razliku od Srbije, u normalnim društvima postoji IZVESNOST oko pomenutih granica i građani i sami reaguju kada ih neko pređe (npr. spontana reakcija građana na napade neonacista u Švedskoj), ali i sistem ne dozvoljava da neko ostane nekažnjen, a kamoli da predstavnici vlasti govore kako je OK da počinioci nisu uhapšeni (opet S. Samardžić). Pored toga, zna se koja su ljudska prava GARANTOVANA bez bilo kakve zadrške, izuzetka i kompromisa. Očigledno da se to u Srbiji ovih dana više ne podrazumeva.
Nisam optimista povodom ovog 21. februara. Još jednom ćemo videti jedinstvo ružnoće i nevaspitanja, ukapovano u zastavu Srbije, koja predstavlja i sve nas koji na to ne pristajemo. Sećate li se kako su branili mostove tokom bombardovanja 1999-te godine? E tako sada brane Kosovo.
Nekada je SFRJ bila vrlo blizu Evropske Zajednice. I Srbja je bila blizu Evropske Unije.