autor teksta je mr Srđan Cvetković (cvele72), istraživač-saradnik ISI
Često se u naučnoj i široj javnosti postavlja pitanje o tome šta se nalazi u arhivama OZN-e vezano za događaje iz smutnog perioda srpske i jugoslovenske istorije 1944-1946, vremenu kada se učvršćivala revolucionarna vlast a tajna služba bila svojevrstan mač revolucije koji se nemilosrdno spuštao na glave narodnih neprijatelja. S jedne strane izražava se sumnja da postoje precizni podaci o žrtvama, da je dosta toga rađeno na reč, a s druge da će se ulaskom u ove arhive (ukoliko su u celosti sačuvani) mnoge tajne rasvetliti ili sumnje potvrditi. Neka objavljena dokumenta OZN-e u Sloveniji i najnovija u Hrvatskoj, ali i poneka koja procure iz domaćih arhiva, idu u prilog druge teze.
Najveći problem istraživanja ove i sličnih dugogodišnjih tabu temau Srbiji je nedostupnost relevantnih policijskih i bezbednosnih arhiva. Iako sveprisutnost, brutalnost i intenzitet represije u naznačenom vremenu omogućavaju da se ona registruje i alternativnim putevima (oralni izvori, ankete, memoaristika, dostupni arhivski fondovi, građa KP domova...), za jasno sagledavanje mehanizama državno-partijskog terora i precizniju kvantifikaciju žrtava treba sačekati potpuno otvaranje arhiva službe bezbednosti iz tog vremena ali i podršku države (zakonsku i organizaciono-tehničku) u procesu barem približnog utvrđivanja broja žrtava i njihove rehabilitacije, u čemu se već uveliko odmaklo u većini istočnoevropskih zemalja sa komunističkim nasleđem.
Osim vremenske blizine perioda, masovnosti i sveprisutnosti državne represije, koja se delimično može registrovati i alternativnim izvorima, olakšavajuću okolnost za ovdašnje istoričare predstavlja i činjenica da je otvaranje arhiva i rasvetljavanje uloge OZN-e u ovim procesima prilično odmaklo u bivšim republikama SFRJ (pre svega Sloveniji i Hrvatskoj). Ove države su u to vreme bile deo jedinstvenog državno-bezbednosnog prostora, što omogućava komparacije ali i nudi korisne informacije koje se odnose na Srbiju, pre svega na mehanizam i intenzitet državnog terora. U Sloveniji se u ceo posao uključila država, osnivanjem komisija i uključivanjem jednog odeljenja ministarstva unutrašnjih poslova u istraživanje zločina posle Drugog svetskog rata. Obeležene su grobnice, obavljene izvesne ekshumacije, delimično popisane žrtve, pa čak i pokrenut postupak protiv pojedinih aktera (slučaj Mitje Ribičiča)[1]. U tom svetlu, a s obzirom na nedostupnost pomenute arhivske građe u Srbiji gde nažalost publikovanje ovakve zbirke još uvek nije moguće, posebno su interesantni skoro objavljeni dokumenti (118 dokumenata) hrvatske OZN-e Dokumenti-partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944-1946, od strane grupe hrvatskih istoričara i arhivista, koji u potpunosti rasvetljavaju mehanizam i intenzitet državno-partijske represije u periodu 1944-1946. godine.[2]Budući da su oni interesantni i za ovdašnju naučnu ali i širu javnost i u mnogome rasvetljavaju ulogu OZN-e i KNOJ-a u ovim procesima na celom prostoru FNRJ donosimo nekoliko zanimljivih izvoda.
Mnogi objavljeni dokumenti upućuju na plansku akciju OZN-e i postojanje direktiva i zaključaka o likvidaciji bez suđenja političkih i klasnih neprijatelja, kolaboranata i ratnih zarobljenika u prvim danima po oslobođenju. U jednoj depeši Aleksandar Ranković otvoreno kaže: ,, Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost u čišćenju Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima (podvukao-S.C). Šef IIodseka zagrebačkog odeljenja ima svoj stav. Njega inače smenjujemo s ove dužnosti i tražimo da nam predložite novog.“ [3]
Mnogobrojni izveštaji o organizovanim likvidacijama mogu se naći i u drugim dokumentima: ,,U evidenciji streljanih bez suda upisano je još 156 tako da ista sada broji 661 lice na teritoriji Zagrebačke oblasti." [4] U jednom izveštaju javnog tužioca Druge armije kaže se: ,,... Dana 18. i 19. juna 1945. dobio sam zadatak da likvidiram jednu grupu ustaša legionara i žandara, ukupno 52. Naređenje mi je izdao šef okružne OZN-e." [5] Poverenik OZN-e za kninski sektor Ilija Grubić izveštava da je dobio direktivu ,,da prilikom oslobođenja uhapse što više ljudi i jedan dio njih, koji ispunjavaju potrebne uslove,likvidiraju", a zatim navodi kako su mnogi streljani, dok su nekepresude u režiji suda i partije kasnije fabrikovane kako bi se legalizovala divlja čišćenja. ,,Od likvidiranih jedan su dio domaći ljudi a jedan dio zarobljenici naši državljani koji su bili u zarobljeničkim logorima. Većina je likvidirana bez suda.Za jedan dio od likvidiranih zatraženo je od naših vojnih sudova da se izrade presude u svrhu objavljivanja što je i učinjeno...Naši sudski organi su neizgrađeni, s našim pokretom i borbom nesaživljeni, malograđani...Ovo najbolje ilustrira slučaj sekretara našeg vjeća kod šibenskog vojnog područja, koji je sačinio sljedeću uredovnu zabelješku: ,,Prema zahtevu opunomoćstva OZN-e šibenskog područja, ovaj sud je naknadno sastavio presudu, radi javnog oglašavanja iste u Šibeniku...Ovakav postupak je kao izniman bio, prema saopštenjima dobivenim od opunomoćstva OZN-e u Šibeniku, derogiran od viših faktora i odobren od nadležnih političkih funkcionera.“ [6]
Naročito su česti izveštaji o likvidaciji ratnih zarobljenika. Navodimo primer likvidacije više od 100 domobrana: ,,Ova cifra je samo približna. Manji deo je streljan presudom suda, dok je većina likvidirana bez suda. Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da će sutra biti protiv nas.“ [7]Najmasovnija streljanja zarobljenih bez suđenja desila su se na teritoriji Slovenije u drugoj polovini maja 1945, o kojima detaljno svedoči niz dokumenata.
Naročito su rečite depeše koje je slao general-major Rade Hamović (pseudonim Miki): ,,Brigada je stigla dvadesetog u 6 sati. Povezani smo sa OZN-om. Zadatak naše brigade je likvidacija četnika i ustaša kojih ima dve i po hiljade. Juče nam je poginuo nesrećnim slučajem komandant drugog bataljona na strelištu drug Moma Divljak. Danas smo nastavili sa streljanjem. Brigada je smeštena u gradu. “ [8] ,,Nalazimo se na istoj prostoriji. U toku celog dana radili smo isto što i juče (likvidacija). Po naređenju uputili smo jedan voz sa jednim članom štaba bataljona da sprovodi zarobljenike u Zagreb. Kad se vrate javićemo.“[9] U likvidacije su bile uključene i druge partizanske brigade. U drugoj depeši stoji: ,,Po naređenju štaba naše brigade, bataljon je imao zadatak likvidiranja narodnih izdajnika. Zbog izvršavanja postavljenog zadatka nije se nikakav rad odvijao u toku dana... Tokom prošlog dana obavljali smo isti zadatak.“[10]
Zanimljivo da se u nekim dokumentima i bugarska vojska, koja se zatekla u Sloveniji u završnim operacijama oslobođenja Jugoslavije, ne prikazuje u najboljem svetlu te da i ona nije bila imuna na drastična kršenja ratnog prava i morala: ,,Takođe je zapaženo da su se Bugari u Sloveniji poneli gusarski. Oni su pljačkali slovenska sela i gradove, pa čak i silovali slovenske žene i devojke što je izazvalo veliki revolt kod naroda tako da je bilo slučajeva gdje su se slovenski partizani oružano suprotstavili Bugarima.“[11] Partijska organizacija je bila involvirana i dobro upoznata sa stanjem na terenu na osnovu detaljnih izveštaja u kojima su bile česte kritike zbog preterivanja lokalnih moćnika OZN-e, primeri zloupotreba, nesvrsishodnih streljanja, nekonspirativnosti ili traljavo obavljenog posla (preživeli streljanje, greškom se našli na spisku likvidiranih i slično). Neki partijski aktivisti su se otvoreno protivili ovim metodama, ali samo zato što udaljavaju narodne mase od partije. Između mnogih izdvajamo sledeće primere:,,Likvidacijom je rukovodio izvesni Firga koji je odveo jednu grupu od 194 te ih likvidirao u blizini sela Knezovljana, svega udaljenosti kilometar od sela i 40-50 metara od puta, kod same likvidacije bili su odbornici sela tako blizu tako da likvidaciju znade cjelo selo, pošto su nekoji dobili i robe od poginulih. Nedaleko od samoga mjesta gde su ovi likvidirani imade jedan bunar u kojem se pojavila sama krv ...“[12]
,,MasovnoubijanjezarobljenikakojejenapravilaKarlovačkabrigada, ubijanječakicivila, kojisuizgladnelimadonosilihranuštojenapravilaUd. Seljinabrigada (FranjoOgulinac-Seljo) inepravilnostidrugihjedinicaneprijateljnašegnarodaznaojeuborbidaiskoristiikrupnipropustikojesupočinilipojedincisamovoljnoišlisuukoristnašimneprijateljima.“[13]
,,... Danom došlo je 5 ustaša koji su pobegli sa streljanja iz Gradca gde je za streljanje bilo određeno 312 lica da se strelja. Isti su pričali narodu da su utekli sa streljanja.“[14],,... konspirativno su ga streljali tako da su potrošili dva šaržera šmajserske municije, jer je dotični nakon dobivenih nekoliko metaka u stomak i prsa pao u jamu i vikao »Samo sam ranjen!« “
,,...Slučaj Gospić, na primer, o kome se čitav materijal nalazi kod vojnog suda KNOJ-a, pored ostalog interesantan je i za vojničko stanje u toj jedinici. Osam žena i tri muškarca su streljani i nakon toga pokriveni granjem. “,,... Imadeprimeradaseprelaziiudruguskrajnost…NajvećmasutoborciizPetrinjskogbataljonaIbrigade, sadističkizlostavljajubanditekojeodvodenastreljanje. To im je prešlo u strast tako da više nisu u pitanju sami banditi i možebitne politički neugodne posljedice, nego je u pitanju moralna egzistencija dotičnih boraca i rukovodioca.“[15]
,,Drugovi koji su to sprovodili bili su vrlo površni. Na primer u Dubrovniku je u oglasu osuđenih na smrt bio naveden jedan građanin Dubrovnika koji se u tom momentu nalazio na slobodi i u oglasu među streljanima čitao svoje ime i prezime ...U Dubrovniku se justifikacija vršila ne streljanjem već su se takva lica klala(podvukao S. C.). Ja sam za to saznao od komandira čete narodne odbrane. Likvidacija je vršena bez potrebne opreznosti i na nedostojan način. Jedna grupa iz Drniša je streljana i bačena u jame a da svi iz logora nisu do kraja ubijeni tako da su iz jame vikali - »Majku vam vašu, ubijte me do kraja!« Među likvidiranim ima i takovih, koji se nisu smeli likvidirati prije nego se javno raskrinkaju na suđenju pa tek onda im presuditi. Kao primjer navodim 20 popova u Dubrovniku.“[16]
Čest motiv za likvidaciju zarobljenih vojnika ili narodnihneprijatelja bila je osveta o čemu, između ostalog, govori i sledeća dojava: ,,Danas su ubili Sokola i Đuru članove O. K. Mi ćemo streljati na licu mesta 60 zlikovaca bez osude. Odgovorite nam da li se slažete sa ovom cifrom ili da još streljamo.“[17] Bilo je zlostavljanja i u istražnom postupku koji je vođen daleko od očiju javnosti i u kojem je OZN-a primenjivala brutalnu silu. Prilikom iznuđivanja priznanja: ,,Ranije, još zavremeborbebilojeuobičajenotzv. tajnohapšenjetj. takovohapšenjegdeseustvaričovjekailionogakogaseveć želilouhapsitijednostavnoukradetakodanestane. Poslijeseistragatakođervoditajno...“[18]
,,Bilo je slučajeva gdje su u zatvoru prerezivani vratovi, lomile se noge, udaranja puščanom cjevi pod rebra i kundakom u prsa, batinjanje svakojakim sredstvima, pljuskanje, izbijanje zubi, električna struja, morenje glađu. Ljudi su se nadalje provodili na stratišta iznakaženi od batina i struje, izbuljenih očiju i slično.“ [19]
Bilo je i oportunizma i dvostrukih kriterijuma kod pojedinih organa (pre svega onih koje su vodili Hrvati) što se vidi iz navedene depeše A.Rankovića kojom upozorava OZN-u Hrvatske na neefikasnost u oslobođenom Zagrebu, ali se ogledaju i u mnogim drugim dokumentima: ,,Pitanja bratstva i jedinstva u našim jedinicama nije zadovoljavajuće. Na primer u V brigadi komandir čete Suša Ilija nakon streljanja četnika izjašnjava se otvoreno da će on kada dođe u hrvatsko selo Jasenice popaliti sve kuće. Česte su pojave da Srbi samoinicijativno zlostavljaju a po naredbi sa oduševljenjem streljaju krivce hrvatske narodnosti, a isto tako Hrvati krivce srpske narodnosti...“[20],,Jednom prilikom je bilo pitanje da se nekog Lazića osudi na smrt a on je rekao (sudija Branko Novaković - nap. aut.) dosta je i 5 godina robije, pošto ustaše koji su mnogo više krivi njih se pušta na slobodu...“[21] ,,U istom bataljonu dešava se da novi borci (muslimani iz VIII divizije) neće da streljaju bandu, jer im to kako navode ne dozvoljava Alah.“,,... borci čuvaju stražu kod zatvora postaju blagajnici i magacioneri pojedinim banditima. Takođe komandir zatvora potporučnik piše ljubavna pisma zgodnoj ali ipak ustaškinji također govori dosta.“[22] ,,Vojni sud okruga bjelovarskog pokazao se oportunističkim u poslednjih mjesec i po dana ovaj sud nije izrekao nijednu smrtnu kaznu, premda je bilo slučajeva da su zaslužili.“[23]
Različito gledanje na ulogu OZN-e po oslobođenju i na odnos javnih tužilaca i pojedinih načelnika službe bezbednosti otvoreno je ispoljeno krajem 1945, na sastanku republičkih i federalnog tužioca čiji smo zapisnik pronašli u Arhivu Jugoslavije. Između ostalog, hrvatski tužilac Jakov Blažević je kritikovao OZN-u: ,,Kada su operativne jedinice ušle u grad (Zagreb) nije bilo nikakve pljačke u gradu. Kada su operativne jedinice napustile grad i kada su u grad došle ostale naše organizacije na čelu sa OZN-om nastalo je masovno hapšenje i nestajanje mnogih lica. Na intervencije javnih tužilaca iz OZN-e se nije htelo odgovarati, nisu se davali podaci, konspirisalo se i mistificiraloda bi se uskratili odgovori na intervencije javnih tužilaca. Zbog toga je dolazilo do neslaganja između javnih tužilaca i rukovodioca OZN-e, iako su u Hrvatskoj i načelnici OZN-e i javni tužioci članovi okružnog partijskog komiteta. “
Nasuprot njemu Miloš Minićje istakaoda su ,,odnosi javnih tužioca i načelnika OZN-e u Srbiji prožeti razumevanjem...da je potrebno izdati uputstvom veća ovlašćenja načelnicima OZN-e da opominju pojedine rezervisane tužioce tvrdeći da za njega zakon nije fetiš. Kritikuje Blaževića koji se protivio ovakvim metodima da ima nepravilan stav prema OZN-i i da zbog toga postoji nepravilan stav kod pojedinih javnih tužilaca u Hrvatskoj. Mišljenje Blaževića da pred javnim tužiocem moraju biti otvorena sva vrata pa i OZN-e ocenjuje kao nekomunističko (podvukao S.C.) jer zaboravlja da partija rukovodi kako javnim tužilaštvom, tako i OZN-om i svim drugim državnim ustanovama. Sa Blaževićem su se saglasili Žižić (C.Gora), J.Vilfan, makedonski i drugi tužioci.“[24]
U objavljenim dokumentima nalaze se i podaci o broju logorisanih i streljanih Nemaca, kao i aktivista kvislinških formacija. Navodi se da je do kraja 1945. godine bilo 117.485logorisanih Nemaca, nelogorisanih–12.895, ukupno 130.380 od toga čak preko 83.000 žena i dece. Samo u Vojvodini je bilo 105.000 logorisanih i 6.000 nelogorisanih, ukupno 111.740 Nemaca (tabelarni pregled logorisanih i nelogorisanih Nemaca na tlu Jugoslavije, krajem 1945, 312). Jedan dokument govori o 114.415 zarobljenih domaćih kvislinga u nemačkim i drugim formacijama.[25] Prema drugim izveštajima do polovine 1945. kroz zatvore OZN-e u Vojvodini ukupno je prošlo 5.025 osoba. Tajnaslužba je na teritoriji Vojvodine streljala 9.668 lica i to 6.763Nemca i 1.776Mađara, od toga u Sremu preko 1.000 (985 van i 108 iz zatvora).[26] Zanimljivo je da se još krajem novembra 1944. pominje direktiva po kojoj »OZN-a nema ovlašćenja da vrši likvidacije bez suda, osim naročitih izuzetaka« (str. 51). Međutim, likvidacije su nastavljene pa je Stevo Krajačić na sastanku načelnika i rukovodstva krajem jula 1945. ponovo upozorio: ,,Drugovi, prestanite konačno s likvidacijom! Ne zato što ja žalim neprijatelja, ja ne žalim ni moga oca, nego zato što se u narodu kuje, ruje. Mi moramo nastojati da nađemo nov način sa kojim ćemo iste neprijatelje odstraniti. Mi sada imamo vojne sudove i sud nacionalne časti.“ Prestanak likvidacija bez suda se objašnjava ne činjenicom da je to zločin ili razlozima humanosti, već uznemirenošću u narodu i usko partijskim interesima.[27] Indikativno je da je i Đilas u svojim memoarima slično upozorenje stavio u usta samog Tita koji je navodno u jesen 1945. na Politbirou KPJ uzviknuo: ,,Prestanite već jednom s tim likvidacijama, smrtna kazna nema više efekta!“[28]Ne ulazeći u istinitost ovih navoda, tek od druge polovine 1945. likvidacije bez suda polako postaju retkost, a državno-partijska represija se uglavnom institucionalizuje.
Na osnovu ovih objavljenih dokumenata može se izvući nekoliko zaključaka. Prvo, oni potvrđuju da je represija bila planska, da se radilo po unapred pripremljenim direktivama i odlukama uz postojanje detaljnih spiskova političkih i klasnih neprijatelja koje treba likvidirati u smutnim, ratnim okolnostima. Drugo, intenzitet represije u prvim mesecima po oslobođenju bio je drastičan, a broj streljanih ratnih zarobljenika, političkih i klasnih neprijatelja meri se desetinama hiljada. Treće, iz navedenih izveštaja može se u potpunosti rekonstruisati mehanizam likvidacije: hapšenja su se odvijala prema unapred pripremljenim spiskovima na osnovu dojava doušnika, potom su vršene masovne egzekucije u režiji OZN-e da bi se zatim zatražilo pokriće od sudova kroz isfabrikovane presude za neka lica, mahom uglednije građane. Četvrto, dokumenti pokazuju da u arhivama postoje (ili su postojali!) detaljni izveštaji sa terena o tome da se ne radi o anarhičnim procesima koji su se oteli kontroli (ima i izuzetaka), već da se sve odvijalo u režiji i pod nadzorom partije koja je o svemu izveštavana i provlačila se kao crvena nit.