Koga zanimaju standardi u vezi sa pravom na stanovanje može pročitati Komentar br 4. (Pravo na adekvatno stanovanje) i Komentar br 7 (prinudna iseljenja) koji je usvojio Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava Ujedninjenih nacija. Komentari su standard za 149 zemalja sveta koje su potpisnice Konvencije o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Kada je tokom 2005. godine, pomenuti Komitet razmatrao izveštaj tadašnje državne zajednice Srbija i Crna Gora, zaključio je da „uvek kada dođe do prinudnog iseljenja (SCG) mora da obezbedi ADEKVATNI alternativni smeštaj" (Zaključno zapažanje Komiteta za ekonomska, socijalna i kulturna prava broj 58). Da Komitet situaciju u Srbiji vidi kao ozbiljnu svedoči i zahtev da u narednom izveštaju 2010. godine podnese i „statisičke podatke, na godišnjoj osnovi, o broju prinudnih iseljenja, rešenjima za alternativno stanovanje i broju lica bez krova nad glavom".
Iako sam na dan stupanja na snagu Zakona protiv diskriminacije hteo još jednom da pohvalim sve partije koje su ga branile, glasale i doprinele usvajanju u obliku kakav je danas, očigledno je pohvalama još uvek nema mesta. Iako je od početka svog mandata Gradonačelnik Beograda Dragan Đilas, mnogo puta ponovio da dok je on na toj funkciji diskriminacija u gradu nije prihvatljiva, u poslednja tri dana, on je pozvao na aktivnosti koje su protivne osnovnom ljudskom pravu na slobodu kretanja i nastanjivanja. Nije u pitanju onaj deo koji se tiče ostanka Roma na mestu gde su nelegalno sagradili svoje domove, već poziv da se utvrdi da li oni imaju PREBIVALIŠTE na teritoriji Beograda, da ako imaju treba da se obrate Centrima za socijalni rad (očigledno ga nije briga za one koji nemaju dokumenta ili prebivalište u Beogradu) i najgora od svih izjava da „oni koji nisu iz Beograda MORAJU da se vrate iz sredina u koje su došli u Beograd".
Kao što svi znamo, stotine hiljada ljudi u Beogradu oduvek živi ili bez prijave boravka ili dolazi ovde da bi se nastanilo, pa dok ne nađe posao, smeštaj itd ne menja svoje prebivalište. To je osnovno ljudsko pravo - da se krećete i nastanite se onde gde želite. Romi ili bilo koji drugi građani ove države nisu stvari koje će neko staviti u kamion i „vratiti tamo odakle su". To što neko smatra da će mu biti bolje u Novom Sadu, Nišu ili Beogradu nego u nekom drugom mestu, stvar je koju država mora poštovati. Da li im zbog toga država/grad mora dati stan ? NE. Da li im mora omogućiti da NELEGALNO podignu objekat ? NE, mada je hiljade nelegalnih objekata koji se ne ruše nego legalizuju. Da li mora obezbediti alternativni smeštaj onima kojima su domovi srušeni bilo sa adekvatnom odlukom organa, bilo bez takve odluke? MORA, bez obzira na prebivalište. Da li se bilo koji građanin MORA vratiti „odakle je došao" ? NE, niti će morati. Poslednji put je ova „mera povratka" primenjena prema Albancima sa Kosova, koji su navodno došli odnekud i takvi postupci/ideje/mere su nešto što cela Evropa smatra neprihvatljivim. Slučajevi prinudnih iseljenja se dešavaju i u drugim zemljama, ali nikom ne pada napamet da ljudima ograničava u kom gradu će da žive.
Ja sam kao i mnogi drugi, živeo u Beogradu više od 5 godina bez prijave boravka na teritoriji ovog grada. Većina mojih kolega sa fakulteta je imala gazde koji nisu hteli da potpisuju ugovor o zakupu stana, pa je samim tim otpadala bilo kakva mogućnost prijave boravka. I dan danas znam mnogo ludi koji žive i rade u Beogradu više od 20 godina, pa ne menjaju prebivalište iz najrazličitijih razloga. Ne sećam se da je meni neko rekao da MORAM da se vratim odakle sam došao. Odlučio sam da ostanem u Beogradu. Isto to pravo ima svaka od onih 50-tak romskih porodica. Pitanje smeštaja je odvojeno od pitanja boravka na teritoriji Beograda ili bilo kog drugog grada. U suprotnom, policija bi sutra trebalo da „vrati u mesta gde imaju prebivalište" sve ljude koji borave u Beogradu duži vremenski period iz različitih razloga. Naravno da ih neće vratiti, jer ovo što se dešava jeste rasizam, ma koliko nam bilo neprijatno što je tako. Ljudi iz raznih krajeva mogu ponavljati da nemaju ništa protiv „tih ljudi", da nisu nacionalisti ili rasisti, ali stvarnost je svima dobro poznata. Ovo nije prvi, a očigledno ni poslednji put.
Verujem da bi gradonačelnik Đilas želeo da se ova priča što pre završi. To se neće postići „plaćanjem povratka u sredine odakle su došli", niti podmetanjima u stilu „Romi žele isključivo u centar grada" ili pričom da osoba koja ih predstavlja ima smeštaj. Romi su građani Srbije i uživaju slobodu kretanja i nastanjivanja prema članu 39 Ustava Srbije:
„Слобода кретања и настањивања и право да се напусти Република Србија могу се ограничити законом, ако је то неопходно ради вођења кривичног поступка, заштите јавног реда и мира, спречавања ширења заразних болести или одбране Републике Србије."