Deo prvi
Que va a la estacion de metro de Callao? Iako mi je moja drugarica Ljilja rekla da je vrlo jednostavno snaći se u Madridu: Sve piše, postoje mape sa stanicama, čas posla ćeš sa aerodroma stići do hotela... ja sam ipak zlu ne trebalo naučio ovu rečenicu/pitalicu. I ne samo nju nego još mnogo drugih reči koje se upotrebljavaju u svakodnevnoj komunikaciji. Što se tiče razumevanja, čak i natucanja španskog jezika, uzdao sam se takođe i u poznavanje francuskog, latinskog i italijanskog jezika. A i ako sam se odlično snalazio u Parizu, Cirihu, Ženevi,
Dorćolski kej
Budim se jutros, otupljenog uma, promajne glave, s nekom od onih melodija koje vam se bez pitanja i dozvole usele u praznu glavu, pa samo čekaju da počnu da ječe. Ide ovako nekako „...ne krivim / oženjen sam, kao momak živim / rke-koke rke-koke / gore-dole gore-dole / levo-desno levo-desno / je l’ možemo posle da popravimo, grešio sam?“ pitao je nesuđeni a smrznutii pevač (ako si kod „levo / desno“ grešio, šta li bi bilo sa Lili Marlen, pitam se u prolazu), samo u beloj košulji, normalno utopljenog kamermana na mostiću splava na koji sam sišao da potražim crnogrlog morskog gnjurca, pa ga po treći put za redom promašio. Gnjurca, šlager-pevača sam baš i mogao.
Pre nekoliko godina, imala sam sreću da sarađujem s Robertom na jednom projektu TVB92. Kao kada upoznate svog heroja iz mladosti, ili omiljenog radijskog voditelja, pa ste malo zbunjeni dok vam se spajaju slika i ton, tako se meni sve to činilo tada. Ne verujem da je on to znao, takvi ljudi samo vole svoj posao i vole da ga rade najbolje, zato se za njih i čuje, hteli oni to ili ne. Nije on znao da sam ja toga dana upoznala čoveka koji je bio neraskidivi deo većine ne samo muzičkih radijskih emisija uz koje sam rasla. Tih nekoliko dana rada s njim ostaće mi zauvek u sećanju. To su oni
I (Муке бродоломника по Тихом океану)
Бродоломац, Јеврејин, дочепа се некако пустог острва и настани се тамо. Пронађу га после десетак година и установе да је изградио две синагоге.
- Добро, зашто подиже две синагоге, човече, кад си сам на острву?
- Ова ту, ближе, у њу идем.
- А друга?
- У ту моја нога неђе никада крочити!
Odem ja juče na veb-sajt e-uprave da onlajn popunim upitnik za izdavanje elektronske zdravstvene knjižice, prijatno iznenadjana i mogućnošću da ako uplatim sedam banki više, znači, umesto 400 rsd, 470 rsd, dobiću narečenu poštom, što je totalno fenomenalno obzirom na kilometarske redova u kojima stoje milioni gradjana Srbije da bi obavili ovaj posao peške, u znoju tela svog.
Ne žalim ni da platim taksu, iako mi A. stalno ponavlja da to nema nigde u razvijenim zemljama, gde kad država uvodi ovakvu vrstu promena, ne plaća se taksa. Hoću da kažem, baš me briga za taksu,
... mogla biti vesela odskočna daska u prostor slično nejasnog moralnog anti-realizma, da nije mračnih primera kao što je, npr, američka politika na Bliskom Istoku, ili teških primera kao što je kultura kao neprijatelj, nakit od metalne kugle zakačene lancem za nogu, represivni kult koji nas sramoti, degradira i sputava, ili, možda, da nije lakih primera šlajfovanja nad klizavim a dosadnim terenom koji sporo promiče, ...
... kažu neki, ili kažem
Ili 'Uticaj tranzicionih procesa na povećanje porodičnog nasilja u Beogradu'
Pa valjda – dizanju.
No, sad bez šale, šege i mačevanja, otkud taj mazohistički poriv u ljudskog roda da se opuča pufćajući pod teškim tegovima za čijim podizanjem realno nema nikakve potrebe?
Sa početkom Prvog svetskog rata De Gol će kao komandir pešadijskog voda od samog početka biti uključen u najžešće bitke, hrabro se u njima držeći, bivajući ranjen već na početku rata. Neko vreme provodi u bolnici, kritički razmišljajući o taktici francuske armije, da bi po povratku na ratište ponovo bio ranjen, ali i dobio prva eksplicitna priznanja za hrabrost u smislu oficirskih preporuka, bivajući ponovo ranjen u velikoj bitci kod Verdena 1916. godine, padajući ovaj put u nemačko zarobljeništvo. U nemačkom zarobljeništvu upoznaje ruskog oficira Mihaila Tuhačevskog (Mikhail Nikolayevich Tukhachevsky), jednog od budućih komandanata ruske Crvene armije, sa kojim razmenjuje ideje o mehanizovanim, brzim, oklopnim jedinicama, za koje su obojica bili uvereni da će rešavati buduće ratove.
Poslednji put kada sam bio u Leskovcu bila je zima 1954. godine. Tri leta ranije otac je, kao priznati industrijski inženjer, dobio premeštaj iz Niša a ja sam tek završio četvrti razred. Sećam se hotela, odmah preko mosta, kada se pređe Veternica, sa desne strane, siromašnijeg nego hotel Dubočica. Međutim majka je i sa time tada bila zadovoljna. Prvi put je imala na raspolaganju električni štednjak, sa dve ishabane ringle, većom i manjom. Živeli smo samo u jednoj sobi. Takav smeštaj se ispostavio kao privremeno rešenje. Nije potrajao jedno polugodište. Iako je otac redovno propuštao da se učlani u partiju bili smo nasilno useljeni u vilu vlasnika najveće tekstilne fabrike u Leskovcu. Njegovu manufakturu su britanski saveznici sravnili sa zemljom, da li zbog okupatora ili zato što se kvalitetom približio engleskim štofovima, nikada nije saznao. Kako je pisalo u rešenju koje je takođe nasilno uručeno njegovoj ženi, višak njihovog životnog prostora bio je dat na raspolaganje mojoj porodici na neodređeno vreme, tako da smo se nastanili u prizemlju.
SRBOFOBIJA
Predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović izvinila se zbog toga što je deci iz Dubrovnika podelila čokoladice poreklom iz Srbije.
Из романа ВРТОВИ ВАВИЛОНА
На улазу испред Пеђе се испречи вратар. Мали, глават, набијен.
- Малочас сам изашао – подсети га Пеђа.
- Знам – одврати он. – Такви су опасни. Дигни руке. И сачекај да питам.
- Шта да питате?
- Када ће помрачење!
Е, вала ћеш ти помрачити, помисли Пеђа. Јачи јеси, увежбан, али непросветљен. Заплашен од нечега што се овде догађало...
Окренуо се и махнуо руком:
- Момци, идемо! Овде је само један; к`о ниједан!