Jutros smo isplovili oko 4:30h. Krenuli smo u susret prošlosti. Pošli smo na Thistlegorm, engleski brod potopljen u II Svetskom ratu. Noć je topla i mirna. Brod se polako i skoro nečujno izšunjava iz luke. Svako traži mesto gde će odremati sledeća 3,5 sata vožnje. Ja sam se odmah zakucala na strateško mesto-sun deck iznad pramca. Odatle je najbolji pogled na nebo. Dok isplovljavamo, sa minareta se čuje poziv mujezina na Al-Fajar, jutarnju
Biljana Cincarević, koja je i sama na listi LDP, nam je ovo sve ispričala u poverenju, ali mi kao dugogodišnji aktivisti civilnog društva ne možemo da dozvolimo da ove informacije ne procure u javnost. Takođe, kao osobe koje su do sada podržavale LDP moramo da istaknemo da smo veoma razočarani i skandalizovani.
Molimo vas požurite sa čitanjem, dok ovaj tekst ne izbrišu sa bloga b92.
Istina o LDP, širi dalje!
Beograd -- Direktor RTS Aleksandar Tijanić ošamario u hodniku Prvog opštinskog suda simpatizera LDP Miloša Lukovića. Incident se dogodio uoči početka suđenja u kojem je Tijanić tužio predsednicu JUKOM-a Biljanu Kovačević Vučo. Luković tvrdi da ga je Tijanić udario pošto je rekao da treba da se stidi zbog izjave "ako Đinđić preživi, Srbija neće". "Tijanić je stajao na hodniku sa svojom advokaticom. Kada sam ga video, prošla mi je kroz glavu njegova izjava 'Ako Đinđić preživi, Srbija neće', |
Ministar pravde, takodje clan Drzavotvorne Demokratske stranke, vezbao je ovih dana za piljaricu natezuci se po principu „dinar pishla – dva dinara pishla“ sa kikindskim novinarom Zeljkom Bodrozicem oko isplate dugovanja koje prema Bodrozicu ima drzava Srbija jer je dozvolila da joj se kroz pravosudne organe vode montirani politicki procesi kontra narecenog novinara.
Nareceni Drzavotvorni i Demokratski ministar duzi svoj portfelj vec duze od godinu dana, pa je kao eminentni i neumorni borac za pravdu, istinu i ljudska prava, te osvedoceni shampion i zatochnik Slobode i Jednakosti
Ovo je film o Zoltanu Daniju, nekada je bio na čelu tima koji je oborio "nevidljivi" F117A, a danas je pekar. To je neispričana priča o
Hteo sam ranije da postavim ovaj tekst. Ipak, odustao sam od te namere. Bavio sam se Žižekom, a čekao sam i da se "prašina slegne", strasti smire, pa tek onda da ponudim ovaj paralaktički pogled na demonstracije povodom proglašenja nezavisnosti Kosova, 21. februara.
Hrvatska spisateljica Vedrana Rudan, jedan od retkih "glasova razuma", ne pristaje na jednostranu "huliganizaciju" demonstranata, stavljajući naglasak na socijalne uzroke događaja danas poznatih pod ciničnim nazivom "Kosovo za patike".
Stoga, saslušajmo je, da tekst, zagubljen u komentarima bloga, zasluženo stigne na naslovnu stranu.
MOJE IME JE HULIGAN
by Vedrana Rudan (Nacional, Zagreb)
Bila sam u Beogradu u nedjelju kad je Kosovo proglašeno državom. Na ekranu svog televizora u hotelskoj sobi gledali smo što "huligani" rade Beogradu...
Košarka, i njena lokalna varijanta basket, obeležili su moju mladost. U to vreme naša košarka počela je da dominira svetom i nije bilo nas klinaca koji nismo svaki dan ubacivali loptu u obruč i sa uzbudjenjem pratili naše klubove i reprezentaciju. Bilo je to jedno neverovatno vreme zanosa i ponosa.
Kao i sve, i košarka se promenila. Danas je prilino drugačija nego nekada. Prirodno: to je način da se bude moderan i u "dosluhu sa vremenom". Ipak, ima par stvari koje mi baš nisu po volji. Onako, iz ugla nekoga ko je nekada uživao u ovom sportu a sada ga prati sa distance.
Otkad znam za sebe proganjala sam mačke. Svih boja i veličina. Preferirala sam mačiće i čeznula da mi neko pokloni tigra, ako može amurskog. Da bude moj, da mi prede k'o
састав на тему . . . . лапароскопску
- онако зором највећма је волео стрпко језиковски звани пекмез да се ували језиком још буновној жени међ венерин брег те задовољи онај исконски нагон љуцки ,а потом спуним устима стидних длака да изађе на терасу испред адаптиране вешернице употкровљу која имје засмештај служила те
Dogodilo se, bez ikakvog neposrednog povoda ili plana, da nekoliko dana zaredom sa potpuno različitim ljudima i u potpuno različitom kontekstu - učestvujem u razgovorima o SLOBODI (na slici je prvi ikada nađen zapis te reči, na sumerskom, naravno :)). Govorilo se o neverovatno mnogo "lica i značenja" jedne te iste reči, o slobodi "koja se ima, poseduje", o slobodi "koja se osvaja, različitim sredstvima", o slobodi "u kojoj se jednostavno uživa, koja je odsustvo obaveza", o slobodi "koja je lična, dostignuta tokom sazrevanja", o slobodi "koja je izbor", o slobodi "koja je nužnost", o političkoj, medijskoj, ekonomskoj, religijskoj, filozofskoj, istorijskoj, stvaralačkoj, umetničkoj, naučnoj,......o ljudskoj slobodi. U mnoštvu ljudi koje sam u tim razgovorima imala sreće da sretnem (neke od njih sa zadovoljstvom po prvi put) bio je i jedan fizičar - s njim se naravno razgovaralo o "asimptotskoj slobodi" (slučajno sasvim, najviše zbog reči "asimptota" koja meni tako dobro "ide" uz reč sloboda i zbog deljenja anegdota o teškoćama objašnjavanja "stepena slobode" )
Jutros me je na Facebook sačekala ova poruka:
1) Oprah Winfrey Show
I'm sure many of you watched the recent taping of the Oprah Winfrey Show where her guest was Tommy Hilfiger. On the show, she asked him if the statements about race he was accused of saying were true.
Statements like"..."If I'd known African-Americans, Hispanics, Jewish
and Asians would buy my clothes, I WOULD NOT have made them so nice. I
wish these people would *NOT* buy my clothes, as they are made for upper
class white people."
His answer to Oprah
monopolista (grč. monos, poleo)
imalac isključivog prava proizvodnje i trgovine nekom vrstom robe, ......
Bil Gejts je ime koje je poznato svima, s obzirom da se radi o čoveku koji je osnovač (vlasnik) Majkrosofta i dugo već najbogatiji čovek na svetu. Možda i nezapaženo, početkom meseca Gejtsa je, nakon 13 godina vladavine, na mestu najbogatijeg čoveka na svetu zamenio poznati američki investitor Voren Bafet. Na drugom mestu, i između dva Amerikanca, našao se Meksiknac Karlos Slim Helu. Za Helua je malo ljudi čulo, s obzirom da on ne posluje
Istorija São Paula mogla bi se sažeti kroz priču o nekoliko zgrada koje su obeležile grad u njegovim ključnim epohama. Conjunto Nacional, jedna od njih, ogromni stambeno-poslovno-trgovinski kompleks na ulici koja je i dalje simbol grada, Aveniji Paulista, danas nema ni približno onoliki značaj kakav je imao u godini svoje inauguracije, 1958. Te godine na vlasti bio je predsednik Brazila koga mnogi i dalje poistovećuju sa najvažnijim trenucima brazilske modernizacije u 20. veku i koga svi i danas popularno zovu JK (Žota Ka), a koji se zvao Juscelino Kubitschek.
Tih pedesetih godina izgledalo je kao da Brazil ide napred, u budućnost koja obećava razvoj i prosperitet. Nedugo posle inauguracije zgrade Conjunto Nacional sledila je jedna još mnogo veća, Brazilije kao glavnog grada. Naravno, kao što to obično biva, pogotovu u zemljama trećeg sveta, odmah zatim šezdesete su donele otrežnjenje u vidu vojne diktature, a JK otišao je, kao i mnogi brazilski intelektualci, u egzil. Ali to je duga priča.
U tachkama dodira, kada se zenska stvorenja prepoznaju, skeniravshi se medjusobno po svim slojevima senzibilnom tehnologijom, ugradjenom od rodjenja samo u X genetskoj strukturi, sve prijanja vakuumski, chak i u sluchajevima sa fabrichkom greshkom- ma koja ona bila.
Ta fatalna sestrinstva, jacha od onog krvnog, prate nas kroz zivot, da chuvaju, brane, razumeju, uteshe, raduju se i dele taj mekani, zashtichnichki zagrljaj uvek spremnog