Мислим да је дошло време да мењам место боравка. Нису разлози економске природе, већ једноставно што свакога знам. Добро то дође некада, када хоћу да ми саобраћајна дозвола буде готова за сат времена, што не морам да вежем појас или кад могу да одем у кафану, а новчаник је остао кући.
Оно што ми свакога дана све више смета
Da mi je da se negde skrasim, jednog dana. Da mi je da pustim negde koren, bez žaljenja za nekim drugim mestom u kom sam živela, i pomislim – e, ovde je moj dom. Za ovim sam tragala celog života i znam da će mi deca tu naći sreću. I ostati. Pa i da umrem odmah posle te misli, ne bi mi bilo žao. Ni malo. Samo da osetim kako pripadam negde svom dušom. I da mi deca tu pripadaju.
Umorna sam od ovog lutanja i selidbi, od prilagođavanja, rastanaka i povremenih kratkotrajnih susreta sa dragim ljudima. Od grčevitog traženja prijatelja u poznanicima. Od želje da kažem – idem
PRAVILA I PROPOZICIJE
" Najslabija karika " je kviz opšteg znanja u kojem se takmiče 8 učesnika. Moguće je osvojiti do 27000dinara, ali je na učesnicima, da radeći zajedno u ekipi, sami kreiraju svoj nagradni iznos. Samo jedan od njih može biti pobednik - sedmero njih odlazi praznih ruku.
Igra se sastoji od 7 krugova opšteg znanja. Cilj je svakoga kruga dosegnuti maksimalni iznos. Do toga iznosa učesnici mogu doći na dva načina:
slaganjem lanca od 8 uzastopnih tačnih odgovora
Fridrih je bio uplašen. Nije želeo da se to vidi, pa se pravio smiren. Znao je da to što treba da uradi nikako nije dobro. Znao je da može nastradati. Merio je da su mu šanse da se izvuče minimalne, obavili posao ili ne. Sada nema nazad, moraće da uradi kako su drugi isplanirali. Znojio se. Prste nikako nije mogao da smiri.
Splavovi from Jasmina Tesanovic on Vimeo.
Autor: Rodoljub Šabić
Može izgledati da jeste, ali nije digresija započeti tekst o jednoj odredbi Krivičnog zakonika jednim „neozbiljnim" pitanjem - Možete li da zamislite da odete na spavanje kao pripadnik jedne nacije, a probudite se kao pripadnik druge?
Veoma teško, zapravo nemoguće, zar ne? Razume se, ne zbog toga što je sporno da li svaki čovek može promeniti svest o sopstvenoj nacionalnoj pripadnosti. Može, naravno. Stavovi o tome odavno su evoluirali, od ultrakonzervativnih po kojima je ta svest objektivno determinisana, zadata i nepromenljiva, do savremenih po kojima je ona, pre svega, stvar subjektivnog osećanja. Ali nesporno je da svest o pripadnosti nekoj nacionalnoj skupini čovek formira sam, i da je ne formira i ne menja ni lako, ni brzo.
Osobama, ličnostima, personama, bile one deca ili odrasli ljudi, koji nose ili nosahu cvikere/naočare, okolina je oduvek surovo nadevala nadimke tipa: Ćoravi, ćora, ćoksim, slepac, cvikeraš, okac, duplooki i kakve već ne. Nisam imao takvih problema a i zaboleo bi me.
Nosim cvikere od svoje trideset sedme, osme godine. Prvi su bili Lenonke, čeličnožičani, donela mi žena iz Italije. Nosio sam ih dok se nisu sasvim rastočili. Da, koristio sam ih samo za rad. Nosio sam ih na vrpcama sopstvene izrade, manistre u svim duginim bojama nanizane na 0.20 pecaroški najlon. Onda su vremenom oči počele da plusuju pa sam morao da imam jedne za rad a druge za 'odanje po vilajetu.
„Kupac u Srbiji ne zna šta kupuje, a prodavac šta prodaje. Agencija za privatizaciju – posrednik u kupoprodaji – ne snosi odgovornost za nepotpunu dokumentaciju koju dostavi srpska strana. Onda se vremenom pojave dugovi preuzetih srpskih firmi za koje kupac pre kupovine nije znao da postoje, niti su se ti dugovi mogli videti iz raspoložive dokumentacije prilikom preuzimanja firme“. Prevedeno na prost jezik , čovek kaže da se u Srbiji ne zna ko pije ,a ko plaća. Šta li tek izveštava diplomatskim kanalima, kad ovakvu poruku strani ambasador pošalje javno? Ako ambasador bilo koje države iz Beograda pošalje poruku privrednicima svoje zemlje da budu oprezni,nema toga našeg diplomate pa bio to i sam Dinkić, kome će oni više verovati nego svom ambasadoru.
LUDOM RADOVANJE, stara je narodna izreka/poslovica, po svemu sudeći iskustvene prirode.
U detinjstvu sam obećanje koristio kao lakši put ka neophodnom izlazu i izbegavanju prekora, grdnji, dernjave...ponekad i batina (ovo poslednje se odnosi na majku mi Radmilu, otac mi nikad ni čvrgu nije opalio!) tipa: Koliko puta sam ti rekla...grlo sam odrala...tebi uđe na jedno a izađe na drugo uvo...Obećaj mi da nikada više... Kako se to često ponavljalo, u početku sam samo davao obećanje ali kako sam stasavao, počinjao sam da pravim dramsku pauzu pre nego što bih dao obećanje. Tako dato obećanje, delovalo je iskreno, kao plod unutarnjeg preispitivanja i čvrsto kao grad!
Pričam ti priču...
Šut sa poludistance nije bio toliko loš. Evo, gađam, i ako pogodim, od danas prestajem da pušim. Pripremam se za šut, publika ustaje na nogeee, sirena svira kraj, iiii.... Ok, 2 od 3. Gužvam još jedan do pola ispisan list papira i okrećem se od kante. Prelazim sobu potmulim koracima do drugog kraja pognute glave. Glave nekog ko je usresređen samo na taj trenutak. Ako pogodim odavde računaće se za dva. Krckam vrat i lomim prste. Udahnem brzo i kratko. Polako izdahnem: Nije dobar osećaj u glavi. Govorim sebi da bi trebalo da udahnem dublje. Ispunim pluća