Najpre zbog svakojakih mućki sa biračkim spiskovima. Zatim, zbog nespremnosti i neukosti izborne administracije, uz jake pritiske režima koji
(Dnevničke bilješke, 2. dio)
NATO snage su iz zraka, s podmornica, i sa brodova danas počele bombardiranje ciljeva u SR Jugoslaviji. Napad je počeo u 7 navečer, a prvi val bombardiranja trajao je dva sata. Pogođeno je oko 20 ciljeva: Policijska akademija u Novom Sadu, aerodromi u Batajnici i Danilovgradu (Crna Gora), nekoliko kasarni oko Prištine, te neke oko Niša, kao i pogoni Crvene zastave u Kragujevcu. Drugi je val počeo oko ponoći i još traje (sada je 00.45). Jugoslavija je proglasila ratno stanje. Prošle je noći uhapšen Veran Matić, i zatvoren B92. Sad
Nakon najnovijeg fudbalskog derbija organi gonjenja uhapsili jos 24 huligana zbog divljanja po ulicama i strpali ih iza resetaka. I to je u redu.
Domaci korisnici fejsbuka vec duze vreme vode pravi PR rat preko dve grupe na ovoj mrezi, glede jednog drugog zvezdinog huligana, gde se jednoj grupi zahteva pravda za Urosa, a u drugoj se, pak, tvrdi da je pravda stigla Urosa, decka koji je pokusao da nahrani zandara u civilu zapaljenom bakljom i koji je osudjen na 10 godina bukagija.
Strucna, manje strucna, nestrucna, laicka, dobronamerna i zlonamerna javnost jedinstvena
Ne poštuje starije; ne poštuje renome; igra neizgrađenim mangupsko-folirantskim stilom.
Siledžijski udara lopticu, i namerno gađa ćoškiće.
Ukratko - Majstor!
Ah, kako je lepo bilo dok smo se samo slatko sprdali sa idejom uvođenja školskih uniformi. Ali evo, malo po malo, ove će izgleda zapravo i zaživeti.
Ne sporim, bilo je dosad puno loših ideja ali mislim da je uvođenje đačkih uniformi - kecelja kako veoma rado kažu njihovi zagovornici - zaista najdebilnija ideja u svim ovim savremenim - nepromišljenim i traljavim, a uz to najčešće potpuno mesarskim i in vivo - reformama u srpskom školstvu.
I ne samo to, nego se smatra da će uvođenje đačkih uniformi nekako pomoći deci da budu bolji učenici, da budu bolji drugari, škola da bude bolja i lepša sredina, čak i društvo pravednije i uređenije, ma svašta će se rešiti ovim potezom!
I generalno ja sam u neverici da smo kao društvo baš tako nisko pali!
ili novinarstvo je mrtvo, živelo novinarstvo!
Svestan da ću možda razočarati neke moje čitaoce (posebno one koji su pročitali tekstove sa mog privatnog bloga), recikliram jedan tekst sa istog. Dva razloga postoje za to. Jedan je da se i dalje krpim od boravka u Srbistanu i mixed emotions koje uvek uslede praćene blokadom koja traje dok se te ambivalentne emocije (i sećanja) ne slegnu i sortiraju. Drugi? pa biće jasno kad pročitate (nadam se – vidi podnaslov).
Tekst koji sledi je star tri godine (minimalno sam ga apdejtovao) i pokušaj je (moj prvi u životu) prikaza knjige. Radi se o knjizi Ne govori mi laži: istraživačko novinarstvo i njegovi uspesi [Tell me no lies: investigative journalism and its triumphs], koju je uredio Džon Pilger, novinar i dokumentarista koji uživa moje veliko poverenje i poštovanje.
Crtani filmovi se često završavaju stupidnom frazom, "Kad ne možeš da ih pobediš ti im se pridruži". Da sam teoretičar zavera rekao bih da je to programiranje "od malih nogu".
(ko li samo smišlja ove naslove ;)
Dakle Tenis, Košarka, malo Fudbala (sve velikim slovima :)) itd:
TENIS
US Open je ušao u 2. nedelju.
Igra se 1/8 finala
Novak Đoković igra protiv Dolgopolova i to bi mogao da bude jako interesantan i lep meč za gledanje, jer Dolgopolov ima nekonvencijalna rešenja naročito pri forhendu, a Nole je najraznovrsniji igrač današnjice, pa će verovatno biti zanimljivo šta sve može da im padne na pamet da odigraju.
Pobednik iz tog meča se ukršta sa pobednikom Tipsarević - Ferero. Iz sve snage navijamo za srpsko četvrtfinale.
Ne mogu ni da zamislim kako bi naš život izgledao da nije, barem povremeno, začinjen smehom i humorom. Nije lako objasniti zašto nam je nešto smešno, zašto pojedine situacije, reči, ili priče imaju komično dejstvo. Stefano Beni (Stefano Benni), najpoznatiјi savremeni italijanski humorista i satiričar, kaže da je opasno upuštati se u objašnjavanje šale i komičnog, jer time prestaju da budu smešni. Ovaj književnik iz Bolonje neosporno zna kako da zasmeje svoje čitaoce, dok u svojim satiričnim romanima, pripovetkama, člancima i pesmama izvrgava ruglu mnoge mane političara, savremene navike, globalizovani svet, klimatske promene i zagađenje životne sredine... bavi se i novinarstvom i režijom.
Umro je veliki Brajan Klaf.
Pošto ovo čitaju samo muškarci, ne moram da objašnjavam kakav je osećaj kada imate deset godina i kada volite fudbal više nego svoje rođene matore.Znate svi kako se blaženo zaspiva sa onom slikom u glavi kada trčite prema tribini sa najvatrenijim navijačima i kada oni u talasu padaju prema tebi, jer si upravo dao odlučujuću gol u finalu Kupa Šampiona.Ili je tim tvojim golom, postignutim naravno u zadnjem minutu, tvoja zemlja prvi put postala
I sam sam imao ideju da vise nema svrhe pisati ili objavljivati tekstove na blogu b92. Medjutim, vreme je da ostavimo iza sebe nakaradne obrasce poput onog po kom su pametniji oni koji prvi popuste.
Blogokolega
Martin Krpan:
Paraliza lokalne zajednice 1/2
U postpetooktobarskoj Srbiji političari ali i "obični ljudi" češće su vlastitu nerazvijenost pripisivali eksternim uzrocima (negativan uticaj razvijenih zemalja-imperijalizam), nego što su se bavili
Od onih sam žena koje pristojnost smatraju vrlinom. Međutim, ponekad sam nemoćna, a brzopotezna, fitilj mi je kratak i ne umem baš svaki put da se savladam u komunikaciji. Odreagujem iskreno, onako kako se u tom trenutku osećam, a ne onako kako bi trebalo, i kako sam vaspitana, ma kako to ko tumačio. U nekoj sam vrsti nevolje, svakako. I kad zveknem britkom sabljom i nepristojno presečem komunikaciju, tj. vratim adekvatno, ili kad odćutim svakom trogloditu koji sebi daje slobodu da me davi, nervira i maltretira u raznim situacijama, što svakako nije dobro za moje zdravlje o kome u svakom smislu prilično vodim računa, i ne pada mi na pamet da ga rasipam naokolo. E pa, baksuz sam nema šta, ali nije to sada bitno, da ne istrolujem sama svoj post za šta umem da budem pravi meštar.
- Еее, птицо, сад ми се јављаш, кад ти требам, а?
- Па, да, на брзину само, хајде.
- Е, не може, је л' ти уопште знаш кад си последњи пут био код мене?
- Немам појма, Гого, па зар је важно?
- Наравно да је важно. Памтиш ли ти ишта о нама? Кад си први пут био са мном?
- Јоој, немој сад и ти те годишњице, не знам, дај не зезај, пет минута је све што ми треба.
- Не знаш, а? А зашто ми никада ниси оставио број мобилног телефона?
- Па нисам хтео да ме зовеш. Тај број ми је за жену и децу само.
Da li i vama predstavnici opozicije deluju kao gomila matoraca kojima se kita poslednji put digla pre 30 godina, a koji se ponašaju kao da ih kod kuće čekaju tri sisate crnkinje spremne da im svakog momenta poduvaju đokice?