Danima razmišljam o tome. Petnaestak ljudi željnih normalnog života svoj kraj je pronašlo u reci pokušavajući da iz Srbije uđu u Mađarsku. Građani Srbije. Većinom deca.
Ne postavljam ja pitanje da li je u Srbiji trebao da se proglasi dan žalosti. Za mene bi to bila zloupotreba tuđe nesreće radi ostvarenja političkih ciljeva. Bilo bi to jadno i licemerno. Bar ja tako mislim.
Ali mogli su bar da imaju minut ćutanja u skupštini.
Mediji su mogli da posvete više pažnje ovoj tragediji, a ne da se ponašaju kao da se desilo nešto negde u svetu, hiljadama kilometara daleko.
Ne znam ni koliko je primereno da se pošalju telegrami saučešća porodicama, ne znam kakva bi bila njihova reakcija. Ali predsednik i premijer su trebali da odu na obalu Tise i polože vence. Ljudski je.
Ne volim da razmišljam o procentima. O tome koliko je ljudi ravnodušno, kome je žao, a koliko se njih raduje. Sudeći prema komentarima na netu, ima i takvih. Raduju se smrti dece. Čest slučaj na Balkanu. Kažu neki komentatori da ne mogu da žale one koji su ubili srpsku decu u Goraždevcu. Nisam znao da i nerođena deca mogu da budu ubice.
Prema informacijama jednih novina šverceri ljudima su pobacali ljude u Tisu kako bi umakli policiji! Jedan komentator na sajtu kaže da bi ih trebalo odlikovati, drugi ga podržava. Užasava me pomisao da možda imam u okruženju monstruma koji tako razmišlja. Možda zajedno pijemo u kafani, sretnemo se na sportu, možda i družimo privatno. A on se raduje smrti nečije dece.
Iskreno saučešće porodicama nastradalih.