Ima mišljenja u okviru psihijatrijske nauke koja tvrde da je homofobija u stvari prigušena ili potisnuta homoseksualnost. Utuljeno kandilo, što bi rekao Dragiša Vasić. Dakle, agresija homofoba prema homoseksualcima posledica je panike koja se javlja zbog vlastitih latentnih homoseksualnih sklonosti. Osobe koje su načisto sa svojom seksualnošću nemaju potrebe za vršenjem nasilja nad drugačijima, kaže ovo, ne tako retko, psihijatrijsko mišljenje.
Međutim, fizičko nasilje koji se dešavalo u nedelju 10. oktobra 2010, a naročito mentalno nasilje koje je narednih dana provejavalo u reagovanjima pojedinih stranaka, koga je bilo u skupštinskim debatama pojedinih poslanika i koga je bilo uizveštavanju nekih medija, osim sa homofobijom ima veze svim građanima Srbije bez obzira na njihove afinitete.
Neki političari, analitičari i novinari nisu shvatili, a neki nisu hteli da shvate da je policija u nedelju braneći pedere branila ljudsko pravo na različitost, a time i svakog od nas. Pravo na različitost osnov je demokratije. Ukoliko danas nemate pravo da budete gej i to javno iskažete, sutra nećete imati pravo da budete Jevrejin, član DS, ili da budete plavokosi gradonačelnik Beograda.
Zato i Vučić, i Antonić, i Palma imaju pravo da vole ili ne vole homoseksualce, ali bi trebalo da kao «društveni i javni radnici» znaju da manjine, nacionalne, verske, a naročito one ugrožene, među kojima su i pripadnici LGBT populacije, u demokratskoj zemlji moraju da imaju ista prava kao Vučić, Antonić, Palma i Markićević.
Takođe, ne bi bilo zgoreg dodati da i gradonačelnik svakako ima demokratsko pravo na svoje mišljenje o svemu, pa i o gej paradi, ali da je njegov stav o tome daleko manje važan od onoga što on kao predstavnik države mora da učini u zaštiti onih koji su ugroženi, te u popravci slomljenih žardinjera i semafora.