Dok je pravna sudbina osnivača Vikiliksa Džulijana Asanža i dalje neizvesna, bura koju je izazvalo objavljivanje 250 hiljada tajnih telegrama Stejt departmenta na njegovom vebsajtu se ne stišava. Afera sa Vikiliksom očigledno iziskuje temeljito preispitvanje pravila ponašanja i komuniciranja na internetu, kao i diplomatske aktivnosti u eri elektronske i digitalne komunikacije.
Istovremeno, političari, analitičari, komentatori, aktivisti i ostali ovih dana iznose široki dijapazon stavova – od podrške Asanžu do osude i poziva na njegovo krivično gonjenje. Mnogi analitičari pri tom podsećaju na opširan govor o značaju interneta i slobode komuniciranja na mreži, koji je američka državna sekretarka Hilari Klinton održala u januaru ove godine. Klinton je tada izmedju ostalog rekla: „Same po sebi nove tehnologije ne zauzimaju stranu u borbi za slobodu i progres. Medjutim, Sjedinjene Države to čine. Mi se zalažemo za jedinstveni internet na kojem će čitavo čovečanstvo imati podjednak pristup znanju i idejama.“
U nedavnoj izjavi povodom curenja tajnih dokumenata na Vikiliksu Klinton je medjutim rekla da „to nije samo napad na spoljnu politiku i interese Sjedinjenih Država, već i na medjunarodnu zajednicu“.
Neki američki političari idu i dalje. Uticajni nezavisni senator i predsednik senatskog odbora za unutrašnju bezbednost Džo Liberman izjavio je u intervjuu mreži Foks, da bi Džulijan Asanž trebalo da bude optužen na osnovu američkog zakona o špijunaži i nagovestio mogućnost istrage protiv medija koji su objavili neke od dokumenata sa Vikiliksa: „...Verujem da je Vikiliks sigurno prekršio zakon o špijunaži, Ali, šta je sa drugim medijskim organizacijama, medju kojima je i Njujork Tajms, koje su prihvatile i distribuirale ta dokumenta... mislim da je Njujork Tajms počinio u najmanju ruku akt lošeg gradjanstva, a da li su počinili i krivično delo, to bi zahtevalo intenzivnu istragu od strane sekretarijata za pravosudje.“
Američki sekretar za pravosudje Erik Holder izjavio je na konferenciji za novinare da se mogućnost istrage i podizanja optužnice neće zasnivati samo na zakonu o špijunaži: „Taj zakon bi mogao da igra ulogu, ali postoje i drugi zakoni i druga sredstva koji su nam na raspolaganju.“
Pravni stručnjaci ukazuju da nijedan novinar nije nikada bio osudjen po zakonu o špijunaži, koji je usvojen 1917. godine i korišćen uglavnom protiv levičara - protivnika ulaska SAD u Prvi svetski rat. Pominju se druge pravne mogućnosti poput kradje vladine imovine ili kršenja prava intelektualne svojine, ali eksperti ukazuju da su ti osnovi manjkavi i da bi možda bilo potrebno definisati nova pravila i usvojiti nove zakone o zaštiti tajnih dokumenata na internetu.
Neki analitičari i aktivisti još su oštriji u svojim preporukama. Tako na primer, Džon Bolton, bivši američki ambasador u UN, u administraciji Džorda Buša mladjeg, a sada saradnik konzervativnog instituta „Amerikan Enterprajz“, u autorskom članku u britanskom Gardijanu kritikuje Obaminu administraciju zbog suviše blagog odgovora na najnoviju epizodu objavljivanja tajnih dokumenata: „Adekvatniji odgovor bi bio da se svi povezani sa curenjem dokumenata gone do maksimuma prema američkim zakonima. Sajber-ratnici Pentagona trebalo bi da više vežbaju gadjanje u ovoj novoj formi borbe i već su odavno mogli da unište elektrone Vikiliksa. Da smo to uradili posle prvog objavljivanja tajnih dokumenata u julu možda ne bi bilo dodatnih curenja, a život i kritični interesi bi bili zaštićeni.“
Medjutim, izgleda da su i Vikilks i internet u celini mnogo žilaviji nego što Bolton misli. Grupe „haktivista“ (hakera – aktivista) i pristalica Vikiliksa počele su da vrše internetske napade na firme koje su uskratile finansijske usluge Vikilksu i oborili su sa interneta neke od njih, uključujući „Masterkard“.
S druge strane, i neki američki političari misle drugačije. Tako je na primer republikanski kongresmen i bivši kandidat za predsedničku nominaciju, Ron Pol, inače poznat po libertarijanskim stavovima, izjavio u intervjuu mreži Foks da bi „u slobodnom društvu trebalo da znamo istinu. Ako istina postaje izdaja onda smo u ozbiljnoj nevolji, a sada su u nevolji ljudi koji otkrivaju istinu.“
Džon Noton, jedan od kolumnista u Gardijanu, koji takodje objavljuje dokumente Vikiliksa, završava svoj članak zaključkom da će državnici morati da naprave izbor – ili će morati da žive u svetu sa „vikiliksovima“, sa svim što to podrazumeva u pogledu njihovog budućeg ponašanja ili će morati da zatvore internet. Ta mogućnost je ipak malo verovatna. Internet je postao integralni deo savremenog društva i točak istorije i tehnološkog razvoja ne može se vratiti unazad. Proces razgraničavanja izmedju čuvanja tajni i slobode govora očigledno prelazi na novi teren i zahtevaće promene postojećih ili usvajanje novih pravila ponašanja, možda i kroz niz burnih afera poput ove koju je izazvao Vikiliks.