Tema Nedeljnika odnosi se na izbor ljudi koji su imali uticaj na društvo, u najširem smislu.
Na takvo pitanje odgovor koji se nameće je da su to ljudi iz aktuelne vlasti. Jer oni imaju uticaj na društvo. Njima je, na koncu, posao da imaju i ostvaruju takav uticaj. Njihov uticaj je svakako, iako nekad manje vidljiv, veći od uticaja svih drugih, svih medijski eksponiranih ličnoti sa estrade, i iz rijelitija, koji, takođe, ostvaruju svoj uticaj na društvo, najčešće mimo svoje volje, a svakako bez lične zasluge.
Međutim, meni se čini da se pitanje, iako to nije naglašeno, odnosi na pojedince koji imaju pozitivan uticaj. E, kod tako formulisanog pitanja dolazimo do problema. Pogotovo u nedelji u kojij je umrla mala Tijana Ognjanović ne dočekavši svoje novo srce u Hjustonu. I u nedelji u kojoj smo sudskom presudom obavešteni da niko nije kriv za paljenje Bajrakli džamije, i u kojoj se dešava preokret u sličaju Brisa Tatona, za koga će se, kako stvari stoje, ispostaviti da se sam ubio, a možda i da je on bio taj koji je napao navijače. Kako, u nedelji u kojoj je pored svega ovoga i uniformisani državni službenik ubio dva mladića i potom ih spalio, pronaći i oceniti bilo čiji i bilo kakav pozitivan uticaj?
Pre izvesnog vremena bio sam gost “Utiska nedelje” u kome je bio i Aleksandar Vučić. Tom prilikom, čuo sam svojim ušima, rekao je da se zalaže za “normalnu i pristojnu Srbiju”. To sam zapamtio jer i sam pripadam onima kojima pristojna i normalna Srbija deluje kao prihvatljiv cilj kome treba težiti.
U tom svetlu, pitam se, ko je na javnoj sceni uradio ili radi nešto što ide u prilog upristojavanju i normalizaciji Srbije?
Da li je to uradio neko iz vlasti? Neka institucija? Pratim njihov rad, ali ničeg u tom smislu, ne mogu da se setim. Oni se svi, uglavnom, bave sobom. Da li su radili dobro, da li postoje razlozi za njihovu smenu, da li ima boljih od njih, da li izgaraju na radu, da li se žrtvuju za narod…to su teme kojima se uglavnom bave.
Da li nekog pozitivnog primera vidim u opoziciji? Ne. Pleme moje snom mrtvijem spava. Kako stvari stoje, neće se skoro ni buditi.
Intelektualna scena? Još gore. Da nema polemike oko Službenog glasnika, pomislio bi da su svi na višemesečnom kolektivnom godišnjem osmoru.
I tako, sistemom eliminacije, došao sam do odgovora. Pozitivan uticaj u srpskom društvu dešava se, ali ne kao pravilo, ne kao posledica rada institucija i sistema, već samo kao – incident.
U tom smisli najjači i najpozitivniji incident napravio je Sergej Trifunović kada je iskoristio svoje gostovanje u emisiji o “Velikom bratu” da bi obzanio potrebu da se pomogne bolesnoj devojčici. Taj “eksces” dobio je zasluženu medijsku pažnju, bio je hit na internetu, armija tviteraša šerovala je poruku i apel za pomoć. Sergej je negde izjavio da je tom prilikom skupljena pozamašna suma novca za Tijanu, ali i za još dva druga obolela deteta.
Međutim, ovaj marketinški potez decenije, Vlada nije iskoristila da preduzme mere koje bi dovele do toga da lećenje teško obolele dece ne zavisi od dobrotvora i agilnih tviteraša, već da bude sistemski rešeno, iako je i u Narodnoj skupštini bilo glasova koji su to zahtevali.
Zato, hvaleći Sergejevu subverziju, želim da kažem da se do “pristojne i normalne Srbije” ipak ne dolazi ekscesom i inteligentnom dosetkom pojedinca.
Do pristojne Srbije ne stiže se tako što se na najodgovornija mesta u zemlji postavljaju nepristojni ljudi bez ikakvih sposobnosti, znanja, talenta i skrupula.
Do pritojne i normalne Srbije dolazi se samo ako se u pomoć prizovu pristojni i normalni građani Srbije kojih je ogroman broj, ali koji su pasivni i stvari posmatraju iz prikrajka.
Pa samo na Tviteru ima više mudrosti nego u SANU i više vere i ljubavi prema bližnjem nego na arhijerejskom saboru SPC! O blogu i da ne govorim. Dakle, pristojna, normalna i pametna Srbija našla je formulu svog apstraktnog postojanja. Da li će se naći neko pametan da tu ogromnu potencijalnu energiju prizemi, aktivira i usmeri ka dobrom cilju, ostaje tek da se vidi.
Objavljeno u "Nedeljniku" (25. juli - 8. avgust)