Za Šešelja znam od ranih osamdesetih. Bio sam na jednoj tribini u SKC-u kad je on iz publike prekidao moderatora Vojina Dimitrijevića svojim lucidnim i za ono vreme neobično hrabrim upadicama. Nisam baš siguran, Vojin je, otprilike, rekao da Jugoslavija nikad u svojoj istoriji nije imala iskustvo demokratije, građanskih sloboda, a Šešelj mu je replicirao da jeste - u vreme kralja Aleksandra.
Po završetku tribine, odšetao se iz SKC-a noseći nekakve papire i spise u najlonskoj kesi. Zapamtio sam mu lik i kasnije ga često sretao kako šeta gradom, uvek sam, zagledan u izloge knjižara i uvek sa neizbežnom kesom punom papira.
Mislio sam da je on još jedan od onih gradskih ekscentrika kojima Beograd ne oskudeva, ljudi koji obično vode svoje beskrajne sudske sporove sa državom ispravljajući nanetu im nepravdu...zato sam se iznenadio kada sam krajem osamdesetih iz političke andergraund štampe počeo da saznajem elemente njegove biografije, i činjenice o sukobu sa bosanskim establišmentom i hapšenjem zbog verbalnog delikta.
Zbog toga mi je sasvim logično bilo kada sam počeo da ga srećem u kafeu koji se nalazio u okviru prvih prostorija DS-a u Narodnog fronta, pored bioskopa «Odeon».
Bilo je to dnevno okupljalište celokupne srpke opozicije. Pa ste pored Šešelja tu za istim stolom mogli da zateknete i Mićunovića i Vuka Draškovića, a da uistom kadru imate i Zorana Đinđića koji sa minđušom i konskim repićem nekud žuri, te Koštunicu i Kostu Čavoškog koji sede za stolom do.
Prvi opozicioni miting na koji sam otišao bio je u Staroj Pazovi, a stranka koja ga je organizovala zvala se Srpska narodna obnova, SNO, tamo negde s proleća 1990. Bio je na poljančetu, prisutno je jedva 1500 ljudi. Na ivici skupa, nedaleko od mene, pojavio se mladić maskiran u Bulajićevog četnika, stavio veliki nož u zube i odigrao svoj performans za kameru koja ga je snimala. Onda su otišli i on i kamera. Uveče sam na TV Bastilji gledao prilog u kome je taj momak imao glavnu ulogu, a korišćen je i nebrojeno puta kasnije kad god je trebalo dezavuisati opoziciju. Na povratku sa skupa neki su pevali pesme u kojima su se veličali podvizi Draškovića i Šešelja.
Jedan od detalja kojeg se sećam iz tog vremena, jeste terazijski podzemni prolaz, izlaz kod hotela Balkan. Tu je kolporter prodavao kragujevačke Poglede (u to vreme za njih je pisala i mlada srpska spisateljica Biljana Srbljanović), a staklo izlepljeno Šešeljevom slikom i tekstom koji je prolaznike obaveštavao da je on «borac za slobodu i ljudska prava». Voja je u tom trenutku na izdržavanju jedne od svojih zatvorskih kazni, odakle će otići direktno u studio RTS, na predstavljanje svoje stranke SČP (Srpski četnički pokret). Ta je emisija ostvarila, verovatno, najveći impakt od nastanka demokratije u Srbiji do dana današnjeg. Šta se u njoj desilo?
Ništa naročito. Gledalaštvo je očekivalo onog pobesnelog kosmatog četnika s nožem u zubima, a pojavio se jedan vrlo uljudan, vispren, inteligentan i neagresivan čovek koji je natenane obrazložio viziju Stranke srpskih četnika. Šešelj je preko noći postao heroj i relevantan politički faktor, isključivo zahvaljujući tom jednom pojavljivanju na TV, u nizu jednoličnog predavljanja desetina stranaka među kojima je zapaženo simpatično mesto imala «Stranka četki i metli» Nikole Šećeroskog.
Ostalo je istorija. Ostalog se i sami sećate. I trenutka kada Šešelj svojevoljno odlazi u Hag praćen trubačima, dok se neki «heroji» skrivaju po šumama i gorama naše zemlje ponosne.
Šešelj se u Hagu nije branio. Nije tamo branio ni Srbiju. Imao je preči cilj. Dvanaest godina potrošio je vređajući Sud i sudije, produžavajući time vreme pritvora, kako bi se kroz sukob s ljudima u togama obračunao sa «novim svetskim poretkom» koji mu nije po volji, svestan da je bitka unapred izgubljena.
Zato je Šešelj slikovita ličnost i tragična paradigma srpske samodestrukcije koja nikada i nikome više ne treba da služi za uzor.
Objavljeno u Našim Novinama 8.11.2014.