Zločini nad hrišćanskim-pravoslavnim civilnim stanovništvom u Istočnoj Bosni 1993.-1995.
07. januar 1993. (Ježestica opština Bratunac)
Ovo selo je već ranije stradalo u napadu od 8. augusta 1992. a 7. januara, na pravoslavni Božić, dan ljubavi, blagosti, pomirenja i sloge, jake muslimanske oružane snage su ga napale, a zatim ubijale meštane, pljačkale i palile, tako da od njega nije ostao kamen na kamenu.
Ubijeni su civili:
429. Trišić (Mikailo) Vidosav rodj. 1946.
430. Bogičević (Ljubomir) Radojko rodj. 1954.
431. Bogičević (Ljubomir) Vojislav, rodj. 1949.
432. Jokić (Stojan) Milo rodj. 1926.
433. Jovanović (Vujadin) Radomir rodj. 1959.
434. Miladinović (Dragomir) Ratko rodj. 1958.
435. Milanović (Milorad) Nedeljko rodj. 1937.
436. Milanović (Nedeljko) Dragan rodj. 1970.
437. Ostojić (Risto) Milovan rodj. 1949.
438. Ostojić (Risto) Mitar rodj. 1934.
439. Djukanović (Vladimir) Krstivoje rodj. 1935.
440. Djukanović (Vladimir) Ivan rodj. 1954.
441. Djukanović (Miloš) Boško rodj. 1928.
442. Djukanović (Risto) Nevenka rodj. 1946.
443. Lazić (Pavle) Drago rodj. 1913.
444. Nikolić (Cvijetin) Gordan rodj. 1958.
07. januara 1993. (Kravica opština Bratunac)
Pravoslavno selo Kravica, ili tačnije područje Kravica koje se sastojalo od više sela i zaselaka, od početka sukoba u Bosni napadano je gotovo svakodnevno, ali budući da je se radi o relativno velikom području na kom je živelo više od 2.000 stanovnika, za njegovo potpuno uništenje je bilo potrebna dobro isplanirana i organizovana akcija. Upravo takva je usledila na pravoslavni Božić 1993. Više od 3.000 naoružanih muslimana izvršilo je sinhronizovan napad na sva kravička sela i naselja. Pritom su pobili veliki broj civila, oskrnavili, opljačkali i razrušili crkvu, a pljačkanje imovine je trajalo dva meseca nakon ovog napada. Smrznuti masakrirani leševi pobijenih ljudi su ostali nesahranjeni mesecima. Čitave zime su pronalaženi po okolnim šumama i jarugama Naser Orić je u Hagu o ovom izjavio sledeće: „... Seljane niko nije pomicao, ostavljani su da trunu, niko se nije obazirao na unakažene leševe koji su ležali oko puta i izmedju kuća. Danima posle napada žene i muškarci iz Srebrenice i Cerske vraćali su se u Kravicu noseći sve što se moglo upotrebiti."
Sahrana sakupljenih tela je obavljane tek u martu 1993. na bratunačkom groblju.
Ubijeni su civili:
445. Erić (Mikailo) Negoslav rodj. 1912.
446. Erić (Nikola) Kristina
447. Nikolić (Todosije) Milovan rodj. 1946.
448. Popović (Kosta) Risto rodj. 1920.
449. Popović (Risto) Kostandin rodj. 1947.
450. Božić (Vaso) Mara rodj. 1909.
451. Božić (Stojan) Stevo rodj. 1951.
452. Lazić (Dušan) Krsto rodj. 1933.
453. Nikolić (Cvijan) Mitar rodj. 1927.
454. Nikolić (Marko) Vaso rodj. 1920.
455. Momčilović (Drago) Miladin rodj. 1935.
456. Obačkić Ljubica 1918.
457. Stevanović (Vasilj) Tankosava rodj. 1938.
458. Stojanović (Stojan) Vladimir rodj. 1915.
459. Jovanović (Mitar) Stojan rodj. 1948.
07. januara 1993. (Šiljkovići opština Bratunac)
Ovo malo pravoslavno selo je na Božić 1993. napadnuto, opljačkano, spaljeno i do temelja uništeno. Kao i u svim ranijim napadima muslimanskih oružanih snaga na pravoslavna naselja, i u ovom je ubijeno mnogo civila, a njihova tela su ostala nesahranjena do polovine marta.
Ubijeni civili:
460. Pavlović (Radovana) Radoje rodj. 1934.
461. Dolijanović (Dušan) Miladin rodj. 1963.
462. Djokić (Stanko) Stanoje rodj. 1942.
463. Veselinović (Kostadin) Lazar rodj. 1935.
464. Stevanović (Radovan) Miladin rodj. 1943.
465. Radović (Djordje) Vaskrsije rodj. 1956.
466. Radović (Radosav) Dragan rodj. 1968.
467. Raović (Ljubo) Radenko rodj. 1974.
468. Bogičević (Slobodan) Novica rodj. 1976.
469. Bogičević (Jovan) Slobodan rodj. 1945.
470. Saveljić (Savo) Mile rodj. 1964.
471. Radović (Drago) Božo
472. Višnjić (Todor) Ratko rodj. 1949.
473. Gavrić (Pajo) Pajkan rodj. 1963.
16. januar 1993. (Skelani opština Skelani)
U zoru je Skelane i okolna sela i zaselke napao izuzetno veliki broj naoružanih muslimana. Do večeri su zaposeli čitavo skelansko područje, izbili na Drinu, zatim prešli na teritoriju Srbije i nastavili pohod po selima oko Bajine Bašte. Jugoslovenska vojska je reagovala, izmedju ostalog i u strahu od miniranja brane hidroelektrane, što bi moglo imati katastrofalne posledice po šire područje nizvodno od Bajine Bašte. Muslimanske oružane snage su se povukle, a za njima se u svoja sela vratilo i izbeglo stanovništvo. Zatekli su potpuno uništena sela, veliki broj pobijenih i teško ranjenih pravoslavnih civila, od kojih su mnogi uskoro podlegli ranama.
Ubijeni su:
474. Rakić (Radisav) Novak rodj. 1953.
475. Rakić (Jovo) Dragomir rodj. 1953.
476. Rakić (Jovo) Milomir
477. Rakić (Slavko) Radiša rodj. 1961.
478. Rakić (Marjan) Dragomir rodj. 1940.
479. Ivanović (Diko) Mile rodj. 1952.
480. Ivanović (Milo) Predrag rodj, 1973.
481. Ivanović (Milutin) Želimir rodj. 1968.
482. Pavlović (Milenko) Žarko rodj. 1938.
483. Trifunović (Čedo) Milorad rodj. 1958.
484. Živanović (Jovo) Bogdan rodj. 1927.
485. Živanović (Mihailo) Dobrina rodj. 1958.
486. Rakić (Milorad) Tadija rodj. 1930.
487. Maksimović (Žarko) Tadija rodj. 1934.
488. Pavlović (Svetozar) Andjelko rodj. 1914.
489. Trifunović Vidosava rodj. 1915.
490. Ilić (Predrag) Nebojša rodj. 1969.
491. Milanović (Savo) Marko rodj. 1954.
492. Gligić (Dražo) Aleksa rodj. 1968.
493. Janjić (Simo) Šćepo rodj. 1966
494. Janjić (Pero) Simo rodj. 1948.
495. Mijatović (Savo) Vlado rodj. 1966.
496. Milovanović (Miloš) Milan) rodj. 1967.
497. Marković (Radenko) Milun rodj. 1970.
498. Janjić (Simo) Andja rodj. 1927.
499. Sekulić (Ostoja) Gordana rodj. 1966.
500. Dimitrijević (Tomislav) Aleksandar rodj. 1987.
501. Dimitrijević (Tomislav) Radisav rodj. 1984.
502. Dimitrijević (Jovan) Dragan rodj. 1960.
503. Simić (Dragan) Radovan rodj. 1966.
504. Milošević (Boriša) Dragoje rodj. 1960.
505. Milovanović (Petar) Milenko rodj. 1941.
506. Nikolić (Stojan) Radivoje rodj. 1952.
507. Nikolić (Vojislav) Milenko rodj. 1940.
508. Todorović (Mićo) Petko rodj. 1925.
509. Živanović (Djordje) Filip rodj. 1931.
510. Živanović Stojan rodj. 1925.
511. Jakovljević (Andjelko) Milojko rodj. 1957.
512. Maksimović (Milovan) Savo rodj. 1932.
513. Nedjić Rosa rodj. 1933.
514. Ristić (Lazar) Vladislav rodj. 1947.
515. Mitrović Radivoje rodj. 1942.
516. Jakovljević (Mitar) Milija rodj. 1957.
517. Mitrović (Maksim) Mirko rodj. 1939.
518. Jakovljević (Milan) Milenko rodj. 1946.
519. Ristić (Cvetko) Novak rodj. 1951.
520. Milanović Ilija rodj. 1922.
521. Ristić Rado rodj. 1920.
522. Milanović Dušanka rodj. 1920.
523. Janković (Petko) Milenija rodj. 1963.
524. Todorović (Stanoje) Milenko rodj. 1928.
525. Živanović (Jovo) Nikola roj. 1921.
526. Mitrović Radinka rodj. 1946.
527. Ristić Milenko rodj. 1930.
528. Ristić (Milorad) Ivanka rodj. 1950.
529. Ristić (Novak) Mitra rodj. 1974.
530. Ristić (Novak) Mićo rodj. 1977.
531. Rakić (Radisav) Mirko rodj. 1925.
532. Kovaćević Radosava rodj. 1915.
533. Blagojević Ilinka rodj. 1914.
534. Mitrović Darinka rodj. 1922.
23.jun 1995. (Skelani opština Srebrenica)
Na putu Skelani-Srebrenica naoružani muslimani su postavili zasedu i u civilnom kombi vozilu ubili pet pravoslavnih civila iz Sklana
Ubijeni su:
535. Babić (Radomir) Tomo rodj. 1955.
536. Božić (Radomir) Ostoja rodj. 1946.
537. Pavlović (Vidoje) Dragiša rodj. 1963.
538. Grujičić (Ignjat) Živorad rodj. 1950.
539. Pavlović (Radovan) Velisav rodj. 1953.
25. jun 1995. (Višnjica opština Milići)
U napadu na selo Višnjica ubijen je jedan pravoslavni civil, a dva su ranjena.
Ovim napadom je okončano dugo krvavo orgijanje muslimanskih oružanih snaga na teritoriji Srebrenice. Za njima su ostala pusta i popaljena sela, poluraspadnuti leševi, avetinski prizori koje su mogli prirediti smo pomračeni zlikovački umovi pokretani ludilom, pohlepom, bezrazložnom mržnjom, a potom i strahom od zaslužene kazne. Popaljena su skoro sva sela. Čitavo je ostalo samo njih desetak (Crvica, Liješće, Petrići i Skelani u srebreničkoj opštini i Dubravice, Jelah, Krasanovići, Pobrdje, Polom, Rekovac, Repovac i Slapašnica u bratunačkoj). Praktično nema mesta na ovom području u kom nije počinjen bar neki užasni zločin. Tortura svake vrste počev od ponižavanja i pretnji, preko prebijanja, sakaćenja, silovanja, zatvaranja, pljačkanja, proganjanja pa do najstrašnije smrti bili su svakodnevica ovih jadnih ljudi. Godinama su živeli u neprekidnom strahu, haosu, žalosti za najmilijima, nemaštini i neretko gladi. Veliki broj njih se spasavao privremenim ili trajnim izbeglištvom u Srbiju, ali ni tu nisu mogli ostajati duže, jer osim sigurnosti po život, malo toga je moglo da im bude piruženo. Život u kolektivnom smeštaju, bez ikakve imovine, radnog mesta, prihoda i perspektive nije mogao da ih zadrži dugo, pa su se vraćali u svoje kuće ili mnogo češće, na svoja zgarišta i pokušavali da iznova zasnuju svoja sirotinjska domaćinstva.
Razmere svakodnevnih tragedija, straha i patnje svake vrste kroz koje su ovi ljudi prošli većina nas nikad neće do kraja shvatiti. Iz šturih spiskova i tekstova (kakvi su i ovi moji) i iskaza preživelih svedoka stiče se samo slika dogadjaja, puke činjenice, ali one ne opisuju patnju tih ljudi.
Ni za jednan od ovih zločina niko dosad nije odgovarao, a kako stvari stoje i neće. Naprotiv, komandant sreberničkih muslimana Naser Orić je za svoje herojstvo iskazano nad bespomoćnim civilima dobio visoko odlikovanje od vlasti BiH.
***
Svedočenje jednog od preživelih:
„Izmedju 25. maja i 2. juna 1992. godine mog strica Miladinović Petka i njegovu ženu Milevu, oko 10 sati ujutro napala je jedna grupa muslimana iz susjednog sela Pirića.
Pretukli su strica i strinu, kojom prilikom su im nanijete povrede pa su bili u bolnici u Loznici o čemu ima medicinski nalaz. Stric i strina su mi pričali da su prepoznali Hasanović Šabana, sin Edhema iz Pirića i starijeg sina Sahmanovog, ali sve te napadače stric i strina znaju dobro, pa će o tome oni više da kažu.
Četvrtog juna 1992. godine oko 15,30 časova grupa muslimana iz susjednog sela Pirića i Položnika upala je u selo Loznicu i napala sa oružjem kuću moga brata Milovanović Srećka i njegove žene Jovane. Ovom prilikom dok su čuvali ovce uhvatili su mi brata i izboli sa nožem. Ja sam uveče vidio da je imao veliku ranu u predelu vrata ispod lijevog uha, te ranu na grudima. Obe su bile nanete nožem. Snajka Jovana je imala više rana u predelu stomaka i grudi. O svim ranama može se dobro izjasniti Stanojević Milko i Rončevic Božo. Pokušavali smo iz sela da pomognemo mome bratu i snajki koji su dozivali upomoć, ali smo stigli kasno. Snajka je jos bila živa, ali nista nije mogla progovoriti i tako je odmah umrla, dok sam brata našao u potoku gdje su ga posle bodenja nožem bacili u trnje, a našao sam i mjesto gdje je napadnut, jer je sve bilo od krvi. Dok smo ih drugu veče sahranjivali, muslimani iz susjednog sela Poloznika pucali su po groblju pa smo pod vatrom na brzinu zagrnuli grobove, a kasnije dovršili u toku noći zakopavanje.
Na Vidovdan 28.6.1992. godine muslimani iz susjednog sela Pirići i Položnik, napali su nas poslije podne oko dva sata sa svih strana. Opkolili su selo i prve kuće su odmah zapaljene. Od šumskog rastinja nisam nikoga mogao prepoznati, ali čujem da viču "Alahu egber, udrite Srbe majku im jebemo. Hvatajte živa Vasu Petrovića." Prva žrtva koga su muslimani ubili kod njegove kuće bio je Lukić Radovan. Ja sam ranjen na mestu koje mi zovemo Križevac, a tu je ranjen i Filipović Zvonko, Stanojević Miloš i Milovanović Djordjije, njegov brat Rado, Vučetić Drago i Damjanović Boban. Tako ranjeni dopuzali smo do prvih kuca nasih komšija te su nam tek tu pružili prvu pomoć. Vidio sam kad ginu Lukić Radovan, Damjanović Miloje, Vučetić Svetozar, Filipović Djordjo, Rončević Milorad i Nikolić Milenko. Nisam vidio kad su poginule Jela i Verica. Meni je pricala Lukić Krstina iz sela Loznica, kad me posetila u bolnici, da je imala priliku izbliza da vidi Sinanović Rešida ženu, koju znamo po imenu "Beba" koja je učestvovala u napadu na naše selo. Krstina je poginula u Bjelovcu 14.12.1992. godine."
(Jedan meštan sela Loznica)
(nastaviće se)