29. septembar 2008. | 09:45 | Izvor: Blic
Beograd -- JKP "Pogrebne usluge" unaprediće informacioni sistem, te će oni, koji ne mogu fizički da prisustvuju sahrani, moći to da vide putem interneta, piše Blic."
"Postavićemo kamere ispred i u kapeli, a uz posebne šifre ti snimci će moći da se gledaju putem interneta", izjavio je direktor JKP "Pogrebne usluge" Nebojša Peruničić.
Uvođenje novog informacionog sistema će, pre svega, rešiti problem gužvi, ali i znatno olakšati Beograđanima procedure, jer neće morati da dolaze na groblje u Ruzveltovu.
"Napravili smo jedinstven program, savremen, koji povezuje sva groblja. Zahvaljujući tome korisnici naših usluga mogu dobiti odgovore na sva pitanja koja ih interesuju, i da reše sve probleme vezane za pogrebne usluge na groblju koje im je najbliže. Recimo, ukoliko neko živi na Novom Beogradu, ne mora prelaziti ceo grad i dolaziti u Ruzveltovu kad sve može da obavi na Bežanijskom groblju", kaže Peruničić.
Nakon nadogradnje sistema, građani uopšte neće morati da dolaze na groblje, pošto će sve moći da obave iz svojih domova. Kad se usvoji Zakon o elektronskom potpisu, građani će moći da saznaju, plaćaju, pa čak i gledaju prenos sahrane putem interneta.
----------------------------------
Kako tumačite ovu vest?
Da li vam smeta "depersonalizacija" odnosa prema ožalošćenima ili ovo vidite kao mogućnost za učešće u bolu sa dragim osobama posredstvom novog medija -- kako da sahrani, ukoliko žele, prisustvuju teško boelsni, nepokretni li oni kontinetima udaljeni, na primer? Da li je "dehumanizacija" sahrane način da se distanciramo od gubitka i lakše ga prebolimo (svi znamo koliko potresne mogu biti sahrane i dodatno pogoditi ionako već rastužene)? Ili je reč o još jednoj "virtuelizaciji stvarnosti" koja nas čini dodatno ciničnim, omogućavajući nam da ono što treba učiniti in vivo formalno "odrađujemo" preko interneta?
Da li je možda ova vest uvod u novi reality show "48 sati sahrana" (bilo je sličnih najava nekih crnogorskih privatnih televizija o direktnom prenosu sahrana, ukoliko se najbliža rodbina slaže)? Da li će se saučešće izjavljivati e-mailom, čitulje objavljivati na Facebook-u, snimci razmenjivati na youtube-u, a sahrane poznatih komercijalno objavljivati na DVD-ju (u ekskluzivno ograničenom tiražu)?
Kakva je budućnost sahrane u distopiji novog virtuelnog sveta?