Mi (NDNV) podržavamo LGBT zajednicu bez ikakvog ALI".
2007. godine Demokratska stranka, u borbi za glasove, na prvo mesto liste za narodne poslanike stavlja Ružicu Đinđić. Time su dobili glasove onih birača koji su se tada lomili između DS i LDP, ali i određeni procenat potencijalnih apstinenata.
2008. godine pred izbore se hapsi Goran Knežević, tadašnji gradonačelnik Zrenjanina, čovek koga su u poslovnim krugovima zvali "Gospodin deset posto", drugi čovek DS u Vojvodini. BT pred izbore "pokazuje" biračima da niko nije nedodirljiv. Prošle su skoro četiri godine, a promenila se samo stranka gospodina Kneževića. SNS ga dovodi u svoje redove, a o prijavi protiv njega javnost kasnije nije obaveštavana.Tekst napisala fantomatsicna
Dva puta godišnje kad prelazimo iz toplih u hladna godišnja doba i obrnuto, ja evo vodim borbu i akciju za SVRATIŠTE. Sigurna sam daje ono dobro poznato velikom broju redovnih posetilaca Bloga, jer se o njemu redovno i često piše.
Sam naslov već tačno govori šta vam je činiti..
Autor: Rodoljub Šabić
Pre par dana dobijem od jednog našeg mladog sugrađanina e-poruku sledeće sadržine: „Poštovani gospodine Šabiću, obraćam Vam se sa pitanjem u vezi sa jednom nedoumicom koju imam. Naime, da bih na fakultetu dobio Uverenje o diplomiranju morao sam da na račun fakulteta uplatim 2500 dinara. Na Uverenju koje sam dobio piše "Uverenje je oslobođeno plaćanja takse". Da li 2500 dinara koje sam uplatio nisu taksa, i na osnovu čega sam onda morao da ih uplatim, ili je nešto drugo u pitanju? Ovaj problem sam izložio u studentskoj službi fakulteta, ali nisam dobio zadovoljavajuće objašnjenje. Hvala Vam unapred na odgovoru. S poštovanjem, M.M. svršeni student Univerziteta u Beogradu."
Ana i Stefan iz Piatra Neamta
6-8. septembar
Na ovom putovanju pozitivno me iznenađuju ljudi od kojih to najmanje očekujem, kao što je često slučaj i u životu. Neki stranci, negde u nekoj zemlji, koji mi nisu ni rod ni pomoz Bog, pruže mi tek tako ne samo smeštaj i krov nad glavom nego mi bez zadrše daruju i deo svog srca. Nemaju nijedan razlog da to učine -- jer teško da ćemo se ikada više sresti ili da ću biti u prilici da im uzvratim -- osim velike ljudskosti.
Na evropsko prvenstvo, odbojkaši su od strane sportske javnosti ispraćeni nekako suzdržano i bez one ambicioznosti koja bi u takvim slučajevima morala da postoji kad se uzme u obzir da se radi o sportu koji u kontinuitetu donosi medalje. Dok se nacija bavila košarkom i košarkašima, pa i Dejvis kupom i pitanjem sastava naše teniske družine, odbojkaši su u Beču dobijali utakmicu za utakmicom.
Sa „Paklenom pomorandžom” upoznao me je Zoran Živković. Naravno, posredstvom svog „Zvezdanog ekrana”. Upijao sam svaki kadar te emisije, svaku Živkovićevu reč. Znam da je isto činilo i nekoliko mojih prijatelja.
Od „Zvezdanog ekrana” do gledanja celog filma proteklo je nekoliko godina. Prvi put sam ga pogledao kao srednjoškolac, sa neke očajne VHS kasete.
Mnogi od posetilaca ovog bloga se sećaju zlatnih vremena JNA i služenja vojnog roka (za većinu ne baš naročito inspirativnog). Omiljene vojničke priče i legende, koje su se mogle čuti nakon vojničkih dana, su i one o „dobrovoljcima". Primera radi: dođe kapetan jednog dana pred četu i kaže: „Ima li ovde neko da zna francuski?" Brže bolje javi se njih nekoliko ponosnih znalaca, misleći da je to ulaznica za poziciju i mesto koje će olakšati služenje vojnog roka. Kad se dovoljno dobrovoljaca javi, onda kapetan kaže: „Stigao je ugalj, treba da istovari, hajdemo Francuzi za desetarom tim i tim, da istovarite onaj kamion tamo". Postoje bezbrojne varijacije na ovu temu.
Ali, iako je služenje vojnog roka ukinuto, vremena dobrovoljaca nisu prošla. Većina nas smo ovih meseci i godina dobrovoljci i volontiramo u disciplini davanja ličnih informacija. Naše volontiranje je manje ili više nesvesno, a informacije dajemo na različite strane. Delimo ih na društvenim mrežama, Internet pretraživačima, ali i jednostavnim surfovanjem, pristupom bežičnim mrežama, korišćenjem svojih mobilnih telefona ili drugih usluga.
U čemu je onda problem ?
Kad sam ja bio mali komunizam nam je bio jedina raspoloživa ideologija i on nam se mahom isporučivao u mitovima. Učili smo da smo mi, kao zemlja, u većini stvari prvi u Evropi a treći na svetu. Bilo da su to ekonomski pokazatelji, visina stanovnoištva, rude, šume, ... Pa čak i obala. Beše naša obala razuđena i idealna za turizam a italijanska glatka, a još morske struje nose naša govna direkt drajv kod latina. Jedna od retkih stvari koja je opstala nakon Titove smrti i raspada ideologije je bio mit o nama kao nebeskom narodu glede košarke. Mogu drugi da se trude, dube na glavi, baju, smišljaju taktike, ... ali džaba. Mi smo bogom dani za košarku.
E pa kurac dragi gledaoci. I taj mit je mrtav. Srpska reprezentativna košarka je mrtva baš kao i Vuk Karadžić, čovek koji je zaslužan što su mnoge bajke preživele. I ako sam sve vreme prvenstva razmišljao pozitivno i glasno širio optimizam oko sebe, sada moram da priznam da je naš reprezentativni pacijent mrtav. Kad razmislim, to što sam glasno širio optimizam je sindrom pevanja noću na groblju. Ono kad čovek noću prolazi kroz mračno groblje pa glasno peva "nije me strah, nije me strah". Tako sam se i ja bojao košarkaškog fijska.
Njegova ekselencija ambasador Konuzin izvoleo je u dve recenice sumirati ne samo trenutni odnos Rusije prema Srbiji, nego vrlo verovatno odnos ove supersile prema Srbiji od XIX veka, na ovamo. A i nekih drugih. Velike Britanije najverovatnije.
Sta je rekla Njegova ekselencija nimalo ekselentnim tonom ?
"Does Serbia have any interest in global security or not? Its just a minor country with no global interest! Do you pretend to be a subject of international relations or only an object?"