Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove
Edit: moj komentar
Čudna je stvar koincidencija. Shvatiš da se dogodilo nešto čudno, pokušaš da razumeš, naravno bezuspešno, pa nastaviš dalje.
Preturam danas po slikama. To retko radim, ali mi uvek prija i bude mi lepo. Imam sreće da su mi slike u haosu. Mnogo ih je i pomešane su bez ikakvog obzira i odgovornosti prema vremenu i sledu događaja. Ima ih četiri puna sanduka. Kadgod zaronim među fotografije uvek naletim na poneku koje se uopšte ne sećam da je postojala ili je dugo, baš dugo nisam video pa sam i zaboravio da postoji. Tad se malo razveselim a malo i rastužim. Na slikama
Ove nedelje, dok su se mediji bavili jednom umetničkom fikcijom, na suđenju Radovanu Karadžiću u Hagu svedočio je Momir Nikolić. Ne lik iz filma, već bivši oficir Vojske Republike Srpske.
Ove nedelje njegove reči izgovorene pred sudom za ratne zločine nisu iz nekog filmskog scenarija, već stvarne. I tragične.
Marin je pre skoro četiri godine tragično izgubio život u dalekoj i hladnoj Kanadi. U glavi i duši mi još uvek odjekuje
Danas je u 85. godini umro Nedžmetin Erbakan, premijer Turske (1996.-1997.) koji je skinut sa vlasti poslednjim uspešnim, takozvanim postmodernim, vojnim pučem. Interesantno je da je umro jedan dan pre sutrašnje 14. godišnjice tog puča.
Nije mi do pisanja nekrologa, nit' imam vremena ni volje, ali zato sam iskopao jedan prošlogodišnji (mart 2010.) tekst, objavljen samo na mom, sada nepostojećem, "rezervnom položaju". Tekst smatram prigodnim, jer govori o tom puču, a samim tim o Erbakanu.
Kad se pređe nadvožnjak pa se nastavi prema Topčiderskoj zvezdi, s desne strane postoji lavirint ulica. Jednom prilikom sam nekim poslom navratio u jednu od kuća u tom kraju; ne bih je sada našao, samo se sećam da je bila povelika kuća s baštom, prilično ofucana.
Ne mogu da se setim ta sam tamo tražio, samo se sećam da sam tom prilikom posedeo s jednom bakom koja je čuvala praunuče.
Danas počinje US Open, verovatno možda i najznačajniji u novijoj teniskoj istoriji - Novak Đoković ima šansu da osvajanjem ovog turnira kompletira kalendarski Gren Slem!
Mislim da je ovaj čovek i te kako zaslužio da se nađe na blogu.
Asmir Kolašinac nije osvojio medalju, ali medalja nije jedino merilo uspeha. Ne kažem to zbog onoga „važno je učestvovati“, već pre svega zbog načina na koji je naš bacač kugle nastupao.
Ide mi se na more. Pa verovatno odatle inspiracija i za ovaj blog.
Neko tamo je pokušao da usred bela dana, u centru grada, u glavnom gradu, naočigled punog autobusa izvede devojčicu od trinaest godina iz autobusa protiv njene volje. Šta je hteo, taj neko, sa svojim saučesnikom, ne želim ni da razmišljam. Jer je suviše strašno.
Vrana, copyright © Szabolcs Kokay
Ponovo je to doba godine i telefon mi je samo u prvih nekoliko sati ovog jutra već tri puta zvonio: mi smo našli malu svraku/sovu/napadaju me gačci (u stvari se o vranama radi), šta da radim?
Kada istraživači javnog mnjenja pitaju građane/ke Srbije o strahovima koji ih muče, na prva tri mesta plasiraju se:
1.strah od bolesti i nemogućnosti lečenja
2.strah vezan za egzistenciju, ekonomsku i socijalnu
3.strah od zagađenja životne sredine
Ako se i možemo sporiti o ulozi i opsegu uticaja države u otklanjanju prva dva straha (neki od nas bi minimalnu ulogu države pri tome, neki bi maksimalnu), pri smanjivanju ili
Onomad sam iz Elle dobila domaći zadatak-molbu da napišem tekst o novom feminizmu...evo ga:
Žene Silicijumske doline hodaju putem novog feminizma, na kome će se žene, pored društvenih, izboriti i za svoja prirodna prava...
U studiju jednog od najposlovnijih svetskih televizijskih kanala sedelo je šest-sedam silikonskih žena. Uprkos tom pridevu, sve su bile prirodne onoliko koliko to televizija sebi može da dopusti. Bez veštačkih erotskih izraslina, bez jake šminke, u odeći koje ima dovoljno da svojom deficitarnošću ne izazove bar težu pneumoniju. Silikonske žene iz one prave, poslovne, prekookeanske Silikonske – Silicijumske doline pobednice su u ime ženskog roda. One su šefovi firmi čija i sama imena zvuče kao tektonski potresi poslovnog sveta. Kroz njihove ruke vrte se monetarne cifre koje prosečan gledalac ne bi mogao ni da izgovori, a kamoli pročita. One biraju najbolje kadrove među najboljima i određuju strategije komplikovanije od bilo koje vojne ofanzive. One su dokaz da su žene dobile prvu veliku bitku feminizma i prelaze u novi napad, s ciljem da dobiju i rat.