Са мамурлуком у систему, све што сам успео да је питам било је: „Шта оно би синоћ?" Требало је да пристојно наздравимо за њен нови, тешко стечени посао. А онда ми је саопштила да је Ј. само рекао да су ме пукле емоције. Је л' она то хоће да каже да сам ја плакао пред њеним вереником? Како се бре тога не сећам? Па допешачио сам до куће. И то од пелинковца? Добро, од једне флаше. Ово ми је први пут. На тренутак сам се безразложно забринуо над губитком памћења. Нисам се испалио. Помињао сам „плавушу" и то је то. Ваљда сам и причао мало.
И ко је уопште пустио Масима. То је последње чега се сећам. А како ми каже, онда су кренули и Џибони и Нина. Народњаци су закон. Хеботе, прошло је бре девет месеци. Који ми је...? То се питао и Ј. кад је видео њу да се сморила због мене. Због бола који ја носим. Па није се ваљда толико видело. Да, јесте. И Ј. би се сморио, него је он остао трезан поред нас двоје, па га држало у винкли. Лепо сам му нудио да му купим две дволитре.
Od prvog dana života bio je u centru pažnje; sin, posle dve ćerke, samo nek` je muško, ma neka je i dve kile mesa…a toliko je i bilo. Mali, crnomanjast, kudrav i prgav, opis koji mu je pristajao od septembra 1919 do poslednje kapi infuzije…mnogo godina kasnije.
I nije bio neki djak, za razliku od sestara koje su bile petičarke; pre bi se moglo reći da je izrastao (sasvim uslovno govoreći, ako se isključi visina) u pravog mangupa sa beogradske kaldrme ( asvalt je, u ono vreme, još
"Moramo promijeniti sve, jer inače se ništa neće promijeniti."
Zoran Đinđić, davne 1999
Spektakularno priznanje koje sledi, majke mi, nema nikave veze s time što mi se već drugi dan ruke tresu, što uralm po kući, što sedim na netu duže nego što treba, što šetam kuče oko trafike u krug, al to no avail at all, to ja samo da AlexDunja koja se autovala da je blogozavisna ne bude sama. Iz čiste solidarnosti takoreći sa AD, evo i mene:“ Hi, I am Jelena and I am addicted to politcs, especially politics in Serbian
Pariz dočekuje goste velikim brojem ugostiteljskih objekata svakojake vrste i namene. Možda im je svima karakteristično da je hrana odlična, dok je osoblje uslužno, simpatično, otvoreno i nasmejano. Putujući raznim avio kompanijama prethodnih meseci, naišao sam na dva članka o Pariskim kafanama. Poslušao sam neke od tih saveta, a ponešto i sam istraživao tokom jednog kratkog vikenda u gradu svetlosti i romantike.
Uz Libansku i Kinesku, Francuska kuhinja je na najvećoj ceni u svetu zbog svog stila, svežine namirnica, prirodnih ukusa i rafiniranih a često veoma složenih kulinarskih zahvata. U razvojenom svetu stvarno nema premca. I sama reč kizin (cuisine), koja se u medjunarondih okvirima koristi za kuhinju, francuskog je porekla. Mada svaki Francuz ili Francuskinja nije majstor u pripremi jela, dobar obrok je jedna od najvažnijih stvari u Francuskoj, kojoj je posvećen veliki deo dana, puno razmišljanja, razgovora, pripreme i konačno uživanja.
Kristian Mijo, jedan od osnivača kultnog kulinarskog vodiča kroz Pariz GaultMilau još davne 1960. godine, kaže da za njega jelo treba da bude kao ljubav: fina i laka. Sve počinje za stolom: ljubav, politika, poslovi. Dobro jelo vas može navesti da zaboravite na ceo svet. I u vremena koja nisu ruzičasta, restorani su puni, pogotovo oni koji će vam kvalitetom vratiti svaku plaćenu paru.
Рат је ултимативна коцка, нема већих улога. Одлука да се иде у рат значи и прихватање последица те одлуке. Рече лепо нешто у том смислу још ономад један од незваничних богова те дисциплине, Гај Јулије Цезар, прелазећи Рубикон. Оно што није рекао је да кад следећи пут дођеш на ред (ако дођеш) можеш и да не бациш коцку. У људским односима не постоје непоправљиви односи иако су сујете и осећања уопште велика препрека, а у односима целих друштава још мање јер су и та осећања деривати, а они који друштва воде се тиме баве занатски и тренирани су да (донекле) потисну емоције. Свакако је тешко, али није ни немогуће ни незамисливо.
Мој је утисак, и са тим иде и још једно разочарање у Европу пре свега, али и цео колективни Запад као сферу у којој и ми интелектуално бивствујемо, да у новој рунди неће бити искоришћена прилика да се ситуација деескалира. Ту пре свега мислим на сукоб у Украјини који је значајнији за глобални поредак, али периферним погледом гледам и на Газу где је страдање цивила и последице по локалну популацију још трагичније. Путин је још једном оставио простор за решевање ситуације преговорима иако сад тражи више, мада изгледа ни он више не верује да је анти-руска хистерија у Европи и Америци излечива у овој генерацији. Узрок рата и јесте та скоро патолошка анти-руска хистерија, без ње не би било НАТО-а, без ње не би било потребе за ракетним штитом.
Не улазећи сад детаљно у генезу те фобије од Русије питање је како је могуће да се тако нешто деси у напредном свету где се (номинално) разум цени високо изнад емоција, у свету чија напредност потиче управо од усвајања хуманистичких принципа одбацивши успут многе религијске догме.
Тај свет сад полако у својој рационалној анализи долази да спознаје да ипак нису довољно ресурса посветили уништењу Украјине и Русије. Ако се нешто брзо не промени, ако се брзо не пређе скроз на ратну привреду оде маст у пропаст и Путин ће обновити Руско царство и окупирати једну по једну европску земљу како то веч иде заплет у бајкама. Није никакво олакшање, али јесте отрежњујуће да исти људи који су Србији и Србима говорили да се окану емоција и принципа, него да прихвате "реалност нна терену", сада исто тако упорно одбијају да и сами примене свој савет. Кад кажем то не мислим да само прихвате мењање граница као да се ништа није десило већ да приступе озбиљним реформама светског поретка, безбедносних уговора и међународног права.
Eto mene kako obavljam roditeljske dužnosti. Što će reći, ona pita, a ja odgovaram. Ispred nas fotke, stare, B/W, četvoro nas u akciji pentranja preko nekih stena na vidikovac iznad Dubrovnika.
- Ovo si ti ? Baš kao bebica izgledaš... Kada je to bilo ?
- Auh... Joj... Pre, hmmm, pa prošlo je... 26 godina...
- Baš
Kada sam doneo odluku da pišem blog, rekao sam sebi da ću pisati o književnosti i o kulturi. Da ne bismo mislili o popovima i bitangama, da ne bismo trošili energiju i reči na glupost, jer je već dosta toga rečeno i ja ne znam šta bih dodao osim besa - a moj bes neće nikome pomoći, ovaj blog posvećujem muzici i ovoj kratkoj priči iz zbornika mladih ex-yu pisaca Rukopisi 31. Autor je Vladimir Miletić.
ZAMISLI ŽIVOT U RITMU MUZIKE ZA PLES
Zamisli život u ritmu muzike za ples
zamisli život drugaciji od ovog
i igraj, igraj, igraj, igraj
zamisli život u ritmu muzike za ples
Ako zamisliš život
u ritmu muzike za ples
doći ce do promjene u tvojoj glavi
i vjerovat' ćeš da postoji nada
ako zamisliš život
u ritmu muzike za ples
Sjeti se kako smo živjeli nekad
pet dinara u juke box
pet dinara u fliper
i pet piva u sebe
to je bilo rješenje
rješenje za osvježenje
Još uvek ne znamo šta se tačno dogovorila vlada sa sindikatom prosvete. Znamo da su se dogovorili. Znamo i da štrajk nije bio u vezi para, ali da su se na kraju dogovorili o parama. Znamo i da su prosvetari sigurni da deca nisu ništa izgubila. Jer su svakako imali časove od 30 minuta, a to je dovoljno za gradivo i sve što treba. Ne znam samo zašto ne skratimo časove permanentno na 30 minuta.
Prvi korak fiskalne odgovornosti mora biti da poštujemo sopstveni Zakon o budžetu i da ga shvatimo ozbiljno.
THE STONE ROSES WILL RELEASE A NEW SINGLE TONIGHT AT 8PM
Što više volim svoje prijatelje manje im laskam.
Sve aktere ove priče lično poznajem. Zato mi je posebno teško što su uspeli jednu nadu da pretvore u razočarenje.
U 2012. inflacija je dostigla 12,2%, dok je depresijacija srpske monete prema evru iznosila tačno 8%. Kako stvari stoje sredinom januara 2013, kurs bi mogao biti relativno stabilan tokom cele godine, dok bi rast potrošačkih cena (CPI) optimistično mogao biti 7% (u decembru, međugodišnje).
Krajem 2000, kada je na vlast došla peto-oktobarska elita dinar je vredeo duplo više nego sada. Tada se evro kupovao za 58 dinara (tačnije rečeno nemačka marka se plaćala 30 dinara), da bi danas jedan evro vredeo oko 112 ili 113 dinara. U isto vreme ukupne cene u Srbiji su utrostručene, dok je rast cena u evrozoni iznosio nešto manje od 30%.
„Neđe ukraj onog velikog rata mene đavo nanese da otidnem u Sredojevu vodenicu, dolje u rijeku. I prije sam ti ja tamo žito na meljavu vukla, a i nešto sam mislila, kad cijeli rat predurasmo da nam dlaka s glave ne zafali, neću je, valjda, sad za vreću raži izgubiti! Grozdana se oprema da pođe sa mnom, veli: „Sigurnije smo zajedno“, a ja je ustavljam, što da se muči kad nema do tamo ni po’ sata hoda, očas ću da se vrnem. E, grdna majke, da sam znala što me čeka, ne bi ni polazila.
Uprtim ti ja vreću raži, pa okrenem stazicam kroz
Da li sam se pretvorio u jednog od njih ili mi je svega dosta?
I tako...sedim za laptopom i čitam Jelicin post, odnosno komentare, ručak, šta si rekla, ručak, evo me dolazim, Miko i ti, gde baš sad...čekaj da se završi, kako hoćeš, ručaj kasnije ali čorbica se puši, dobro, dobro, evo me. Sednemo svo troje, čorbica kombinacija jučerašnje supe s taranom i Frikomovog povrća, carskog(?), dvojica ih je s lopatama za sneg, onaj visoki je Žarko, nije Žarko, ustanem i na prozor, dva susjeda lopataju po našoj terasi, kape, rukavice, ne bacaju sneg preko ograde, juče sam im rekao ubićete nekog dole, prvo čiste oko ograde, oluka i odvodnog šahta, vratim se, pojedem supu/čorbu, trebao bi da im nešto kažeš, da se pojaviš, kao domaćin, gazda, nemoj bre da ga maltretiraš, ne maltretiram, nisu se ni javili kad su došli kao što je red, mekan je Mikele, mnogo je mekan, što ih ne pitaš za naš krov, ko će to da očisti...i hodnik, pašće, nisu ga ni okrečili a dala sam im pare, Mikele budi kul a ti ga ostavi na miru, Mikele, šta ti je?
UVOD
Godine 2020, tokom svetske pošasti novog, nepoznatog virusa nazvanog Covid-19, pisac ovih redova zatekao se u južnoameričkoj provinciji Ajsen, na severu čileanske Patagonije. U nekoj od svojih šetnji, uputio se malo dalje izvan grada, te radoznalo zašao na privatno imanje iza jedne otvorene kapije, za koje će se ispostaviti da je lokalna uzgajivačnica konja. Zastajući da bi snimio plemenite životinje, sa iznenađenjem je otkrio da su konji pred njim, u najmanju ruku, neobičnog