Bili smo zbunjeni. Bili smo nepokolebljivi. Bili smo razuzdani, bili smo dobra deca. Imali smo velika očekivanja i mali broj reči da ih objasnimo. Dečaci još nisu počeli da izgledaju kao muškarci zbog paučine koja ime je rasla ispod nosa, a devojčice nisu izgledale kao žene jer su se oblačile kao dečaci. Bili smo srednjoškolci i upravo smo počeli da trošimo pretposlednju deceniju XX veka.
Moje zanimanje za devojčice koje se nisu oblačile kao dečaci (a koje su mahom išle
Dobio sam poziv od zamenika javnog tužioca g. Ratka Markovića da dođem u Više javno tužilaštvo u Beogradu, u svojstvu svedoka, a u slučaju Spiska „Naših“, tačnije, u postupku koji se vodi protiv osumnjičenog tog i tog, tu i tu, tad i tad, zbog krivičnog dela Rasna i druga diskriminacija iz člana 387 stav 2 u vezi stava 1 Krivičnog zakonika.
Gospodin zamenik tužioca u pismu me ljubazno obaveštava da ukoliko se ne odazovem, mogu biti prinudno doveden ili kažnjen novčano sa 100.000 dinara. S tim u vezi javilo mi se, pretpostavljam opravdano, pitanje: šta ću ja Višem javnom tužilaštvu? Šta se od mene očekuje?
Pre tačno 16 godina, otprilike u ovo vreme po beogradskom vremenu, sam se istuširao, spakovao uobičajene stvari u ranac i pošao u svoju kancelariju. Seo u auto, uključio lokalnu radio stanicu.
Umesto muzike koju je ta stanica neprekidno emitovala, čuo sam reči koje su me potpuno zbunile. “Avion se zakucao u severnu kulu bliznakinju, pa onda drugi u južnu…napad iz vazduha, opšta zbunjenost…još dva aviona
Prvi čovek koji je devojci ponudio venac cveća prevazišao je životinju (Kakuzo Okakura)
Eh, ti naučnici...
Taman sam bio poverovao da znam sve (dobro: skoro sve, jer kod nekoga taj prokleti uzrast "u kome se sve zna" duže traje) o muško-ženskim seksualnim osobenostima, naročito ono na šta se pale muškarci a na šta žene, kad se pojaviše nekakva «nova istraživanja» iz dalekog sveta, oko teme muškog
Ulazim u samoposlugu. Sa maskom. Prezam. Dohvatam plastičnu korpu. Gledam levo-desno. Čuvam se od svakoga. Svakoga čuvam od sebe. Tek nekolicina ljudi, jer onamo, na vratima stoji bezbednjak i pušta samo određen broj njih. Zamišljam kako me drška korpe ne dodiruje, nego lebdi unutar kružno oblikovanog položaja šake, onog položaja šake koji se obično zauzima kad se stvarno drži korpa. I dalje vežbam disanje, kao da po prvi put nosim masku. Razgledam, kalkulišem, raspet između cena, minimalnog broja potrepština i težnje da što pre završim i šmugnem odatle, tako povećavajući šanse da zaštitim druge od sebe i sebe od drugih.
Ulazimo i u drugu nedelju Roland Garrosa, a od naših igrača na turniru ostaju samo muškarci - Novak Đoković, Janko TIpsarević i Nenad Zimonjić. Sve tri igračice su završile turnir, pri čemu je Ana Ivanović osvojila nove bodove, Jelena Jaković ih je izgubila, a Bojana Jovanovski je ostaje na istom broju bodova. Od muškaraca koji su ispali Viktor Troicki je izgubio bodove, a Filip Krajinović će ih osvojiti.
Što se ostalih rezultata tiče, valja izdvojiti da su sestre Vilijams neoubičajeno rano ispale sa gren slema. Ostali rezultati uglavnom očekivani, kod muškaraca svih 10 prvih nosilaca je i dalje u igri, a i kod devojaka je većina njih još uvek na turniru
"Ana Karenjina" nalazi se u lektiri za drugi razred srednje škole, dakle predviđeno je da je čitaju šesnaestogodišnjaci. Uopšte ne ulazeći u to da li i koliko klinci sad i čitaju lektiru, ili umesto toga odgledaju film ili ni toliko, pokušavam da raspetljam šta sam ja sa šesnaest godina mislila i na koji način sam razumela Anu. I odgovor je – ništa i nikako. Ana kroz svoju aferu sa Vronskim upoznaje strast, upoznaje sebe kao ženu.
******
U životu nisam upoznao ni jednu prostitutku. Bar mislim da nisam, jer ni jedna od onih koje sam sreo nije se deklarisala kao pripadnica najstarijeg zanata. Likovi prostitutki bili su mi znani samo iz literature i sa filmova. Međutim, za razvoj toka radnje romana koji sam pokušavao da napišem, neophodan mi je bio i lik prostitutke, odnosno po najnovijoj klasifikaciji profesija – seksualne radnice. Jeste da je to bio epizodni lik, ali bez njega se nije moglo.
Pokušavao sam interpolacijom, empatijom i misaonim gedankeeksperimentisanjem da sebi dočaram neophodni lik, ali nije išlo. Nemajući kud odlučio sam se na eksperiment in vivo.
Evo kako je to izgledalo.
Austrijski filozof Oto Vajninger ubio se u 23. godini, nakon što je napisao svoje jedno jedino, ali zaista kapitalno delo, «Pol i karakter». Tako je ceo njegov vanserijski život stao u - 23. godinice!
Kada sam prvi put uzeo u ruke Vajningerovu knjigu «Pol i karakter», sa dosta nepristupačnog, donjeg dela police kućne biblioteke, moj otac, videći to u prolazu, rekao mi je: «Hm. To je teška i zbunjujuća knjiga. Ako postoje knjige kojih se čovek ne sme latiti pre navršenih četrdeset godina, onda je, recimo, to ta Vajningerova knjiga». Nije dalje elaborirao, ali mi nije ni zabranio čitanje. Nisam, naravno, tada shvatio šta je hteo da kaže, ali me je ta njegova primedba učinila još radoznalijim. I, mada adolescenti filozofska dela čitaju «unakrsno», uskoro sam shvatio da je Vajningerova knjiga zaista nešto - drugo. Nešto potpuno drugo od svega što sam dotle čitao. Toliko drugo da može - glava da zaboli!
Да извините, овако је све почело
Kako bih ja samo svašta nešto htela sad da napišem OVIM POVODOM, ali pravo da vam kažem, ne smem.
Plašim se.
A koliko se sigurno vi osećate?