Ujedinjena crkva na uglu Šerburn i Karlton ulica balansira zahvaljujući solidnoj gradnji iz 19-og veka
između raznovrsnih kongregacija - crnih adventista, korejanskih prezbiterijanaca, opskurnih misionara, homoseksualaca iz kraja, beskućnika i volontera, meditacionih Budista, rekreacionih mačevalaca, plesača i gimnastičara...
Moje je stanovište: naoružana neutralnost (Kjerkegor/Kierkegaard)
Kažu da je jednog popularnog političara mlađe generacije (ne mislim, dakle, na D. Mićunovića) lično krstio - mitropolit Amfilohije.
Ne znam da li mu to pomaže.
S druge strane, sigurno znam da uvaženom blogokolegi K. (koji sa uživanjem ovih dana ubira jeftine poene sprdanjem s „navodnim popom" iz mog prethodnog bloga i pružanjem utočišta onima koje mene blate i unižavaju), ne bi pomoglo ni da ga krsti lično - patrijarh Irinej, uz svesrdnu asistenciju glasovitih vladika Filareta i Pahomija. No go so.
Kada jesen izgubi trku sama sa sobom i očešlja drveće na ćelavo, tako da od njega ostanu samo crni prsti, platan u našim prozorima počne da se ljuška u levo. Sa istočnim vetrom koji na njega natrčava s desne strane, stiže i miris za koji još nisu pronađene reči kojim bi se opisao. Hladnjikav, mrvu rezak, svež, ali mirniji od mraza koji već počinje da škrgutanjem ugrožava plombe svojih zuba. Njemu se pridruži miris ugljenog dima iz starih zgrada. Planine koje rube horizont pogleda počnu da se gube u sivim maglama. Tada je skoro izvesno da će vetar sasvim posebnog mirisa sa sobom doneti sneg. Najverovatnije noću. Jer sneg voli tišinu. Pred njim će tanušan led liznuti ulice, a zvezdano lišće inja će procvetati svuda gde mraz bude uspeo da napipa topli vazduh.
Naravno to sve u slučaju da se ne poremeti sled godišnjedopskih događaja. Što je ove godine slučaj. Ne samo platan iz prozora, već i njegove manje komšije drvenog karaktera su još uvek čupavo zeleneli lišćem kada se odnekud stvorio severac. Ne da je duvao, nego je usput i kašljao pakosno starački. Trava se uzaludno zgrozila. Prve mrazeve je dočekala jarkom zelenom bojom, tako živom kao da je proleće tek svanulo. Sve u svemu, izgledala je kao bolesnik koji pred smrt živne i zarumeni se lažnom nadom.
Večeras sam imao čast da prisustvujem plenumu studenata Filološkog fakulteta, u slušaonici 34 na prvom spratu. Protesti na ovom fakultetu počeli su ne slučajno baš 6. oktobra. Pošto režim po nepisanom običaju ili ćuti ili demagoški manipuliše, studenti su juče, 17. oktobra, blokirali čitav fakultet.
Nemojte se uzbudjivati gospođo, sve je to normalno, pa, niste Vi od gvožđa i kamena. I oni popuste i povilene. I oni imaju dušu, pitajte one koji ih obrađuju. Znate, skulptor kad uzme kamen ili gvožeđe, prvo ga gleda, merka, sa koje strane da priđe, gde će viši, a gde manje da odlomi, pazi da ne povredi, da ne udje duboko, prati liniju...To što se Vama dogodilo, slično je ovome o čemu Vam pričam.
Vi samo hoćete da me tešite! Razlika je, što skulpturu vekovima gledaju, a mene sada neće niko da pogleda, čak i „moj skulptor“, ni da nazove, razglednicu da pošalje...bio je to trenutak inspiracije, nemoći, potpunog predavanja...bilo je nestvarno, kad vam kažem...bajkovito, te dve nedelje bila sam u oblacima. Ej, ja u oblacima u ovim godinama, znate o čemu pričam!?
"Mislim da bi bilo daleko bolje da je Njutn ponajprije razmišljao kako je jabuka uopše došla gore."
Viktor Šauberger je bio jedan od onih umova čije ideje donose sasvim novi ugao gledanja ( i viđenja) naše slike svijeta.
Kao takve, one najčešće budu samo djelimično shvaćenje i realizovane u vremenu u kojem su nastale, a onda, u narednim decenijama, poprime nadnarvane dimenzije koje im obično pripišu
Technology Review je objavio tekst o radu fizičara Ronalda van Elburga sa Groningen univerziteta iz Holandije koji tvrdi da je otkrio u čemu je greška eksperimenta na CERN-u u okviru kojeg je izmerena brzina neutrina veća od brzine svetlosti. Ova vest je pre nekoliko nedelja dovela do velikog interesovanja kako naučne javnosti tako i običnog sveta.
M. Antić
Milan Nikolić
Najslađe je pisanje tekstova odmah po povratku iz pozorišta. Večeras je u Beogradskom dramskom premijerno prikazana predstava "Kelerabe su zdrave" u režiji Milice Kralj koja je ovu dramu i napisala. Reč je o njenom prvom komadu, kome se ni sama nije nadala, desilo se, spontano, u traganju za nečim što bi mogla da režira a da pritom uloge poveri upravo ovim glumcima.
Mesta u pesku koja su utisnule naše stope, sada se sjedinjuju sa svojim obalama. Leto se bliži zalasku. Skida pozlatu sa osunčanih dana i, čvrsto držeći za repove svoje žar ptice, odleće tamo gde mu se već nadaju.
Ostajemo sa sobom, na raskršću čiji severni puteljci već uveliko računaju na našu teskobu i sve što ona donosi.