Za sve zemlje istočnog Jadrana (i/ili zapadnog Balkana), 2008. će biti značajna godina. Slovenija će 1. siječnja postati prva nekoć socijalistička zemlja koja će predsjedavati Europskom Unijom. Slovensko predsjedavanje bit će u polugodištu u kojem će se pokušati riješiti i kosovsko pitanje – iako to pitanje, zapravo, nema konačnog rješenja, jer svako ‘rješenje' stvara nove probleme. Slovenija je već najavila da će raditi na daljnjoj europeizaciji Balkana. Poput Austrije i Grčke, i Slovenija sebe vidi kao mogućeg 'sponzora' post-jugoslavenskih zemalja, pa će pokušati iskoristiti priliku da im zaštitnički pomogne. Pitanje je, međutim – za koju cijenu? Hrvatskoj slovensko predsjedavanje stvara novu šansu za ubrzanje ulaska u Uniju – ali pod uvjetom da bude «fleksibilna» kad se radi o osjetljivim pitanjima, npr. o proglašenju zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP-a). Sloveniji je u interesu da Hrvatska što prije postane članica Europske Unije. Nijedna zemlja – pa ni Slovenija – ne želi dugo ostati čuvarom europskih granica. Istovremeno, članstvo u Europskoj Uniji povećava stabilnost političkog sustava u zemlji-članici, te značajno smanjuje šanse za velike sigurnosne poremećaje. Uostalom, jednom kad postane članica Unije, i Hrvatska će željeti da se granica EU pomakne dalje na istok, pa će – sasvim sigurno – promovirati ulazak Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Ona će tada postupati slično Sloveniji: tražit će bilateralne ustupke od tih zemalja u zamjenu za ‘pokroviteljstvo'.
U odnosu na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatska će tražiti razumijevanje za gradnju mosta ispred Neuma, dok će od Srbije i Crne Gore očekivati fleksibilnost glede problema nastalih raspuknućem Jugoslavije i post-jugoslavenskim ratovima. Odgovor će, vjerojatno, biti isti kao što je i hrvatski odgovor Sloveniji: hvala za podršku, ali ne, hvala za pokroviteljstvo. Članstvo u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda dodatno je ohrabrilo hrvatsko samopouzdanje u vanjskoj politici, pa je sada lakše reći ne.
Pogleda li se (jugo)istočnije, prema Srbiji (posebno Kosovu), i Makedoniji – 2008. će biti godina velikih izazova. Nažalost, to neće biti neka ‘godina raspleta', prije svega zato što je trajni i definitivni rasplet u pitanjima koja će se otvoriti nemoguć. Bit će dovoljno spriječiti da 2008. postane 'godina zapleta'. Incidenti manjeg ili srednjeg intenziteta – na samom Kosovu, u južnoj Srbiji, a možda i u zapadnoj Makedoniji – nažalost, ne mogu se isključiti. Štoviše, oni su u 2008. godini vjerojatni. Ali, jedno su incidenti slabijeg i srednjeg intenziteta, a drugo neki novi ratni sukob. Za ovo drugo treba vjerovati da nema ni političke volje, ni snage, ni mogućnosti.
No, mnogo toga zavisi od razvoja događaja u Srbiji i Kosovu, te globalnih političkih odmjeravanja u prvoj polovici godine. U Srbiji se krajem siječnja održavaju predsjednički izbori, a nakon toga bi kosovski političari (ako za to budu imali suglasnost Amerike) mogli proglasiti nezavisnost Kosova. Dva glavna kandidata na srpskim predsjedničkim izborima bit će demokrat Boris Tadić i radikal Tomislav Nikolić. Sa stanovišta interesa kosovskih secesionista, koji god od njih dvojice pobijedio, odluka da se proglasi nezavisnost neće biti promijenjena. Čak i da u Srbiji pobijedi Albanac, kosovski političari ne bi odustali od pune nezavisnosti. Eventualnu Tadićevu pobjedu, Zapad bi primio s olakšanjem, kao izraz nadmoći pro-zapadnih snaga u Srbiji, nad tradicionalistima i nacionalistima. Pobjedi li Nikolić – a o tome hoće li se to dogoditi odlučuje, ponovno, u prvom redu Demokratska stranka Srbije, odnosno njen lider, Vojislav Koštunica – to će se iskoristiti kao argument više za bezodvlačno otcjepljenje Kosova od Srbije, vjerojatno već dan nakon proglašenja izbornog pobjednika. U toj situaciji bi Srbiji, vjerojatno, najviše odgovaralo da se predsjednički izbori ne završe u roku, odnosno da se beskrajno ponavljaju, upravo onako kako su se ponavljali od rujna 2002. do lipnja 2004 – bez rezultata. U tom kontekstu treba razumjeti DSS-ovo osporavanje ustavnosti same odluke o proglašenju izbora.
Iako oni koji podržavaju kosovsku nezavisnost ističu da bi se time riješio posljednji preostali problem nastao raspadom Jugoslavije, više je vjerojatno da će se time stvoriti novi problemi u regiji, s mogućim nepovoljnim posljedicama po političko jedinstvo Europske Unije i stabilnost nekih post-sovjetskih zemalja. Evropska Unija će vrlo teško – ako uopće ikako – usuglasiti politiku o Kosovu. Cipar je već najavio da ni pod kojim okolnostima neće priznati nezavisno Kosovo – što, naravno, ne iznenađuje, s obzirom da bi se time otvorilo pitanje priznanja sjevernog Cipra, koji je (jednostrano) proglasio nezavisnost još 1983. Rumunjska i Slovačka se, također, protive nezavisnosti Kosova, dok bi se jednostranom proglašenju nezavisnosti protivio veći broj zemalja – ističući da se radi o ‘neprihvatljivoj metodi'. U drugim europskim organizacijama koje su (ili bi mogle biti) involvirane u kosovski problem – kao što su Vijeće Europe i OESS – protivljenje već i tri zemlje (Srbije, Rusije i Cipra) bilo bi dovoljno da spriječi bilo kakvu odluku. U Vijeću sigurnosti, ruski veto bi učinio isto. Dakle, ako proglašenje nezavisnosti bude jednostrano i bez dogovora, stvorila bi se samo-proglašena država koju velik broj zemalja ne bi priznao – neka vrsta Izraela ili Palestine na Balkanu. Bi li to bilo rješenje problema, ili novi problem? Takodjer, povrijeđena ignoriranjem, Rusija bi u tom slučaju mogla prihvatiti niz jednostranih proglašenja nezavisnosti raznih drugih regija u kojima Rusi čine većinu stanovništva – što bi ugrozilo naročito stabilnost Gruzije, danas jedne od ključnih američkih saveznica u post-sovjetskom prostoru. Prije deset godina, Rusiju se možda još i moglo ignorirati - no danas je ona snažnija, a Amerika slabija nego tada.
U tom rusko-američkom sudaru oko Kosova (i mnogo čega drugog), glavno je pitanje – kako će se ponašati Europska Unija. Ona je krajem ove godine uspješno riješila pitanje ustavnog ugovora, koje ju je kočilo već nekoliko godina. Medjutim, ne bude li imala jednoglasan stav o kosovskom pitanju, njena će 'zajednička vanjska i sigurnosna politika' doći u pitanje. Za Hrvatsku bi takav razvoj događaja mogao imati negativne posljedice, jer bi mogao usporiti daljnje proširenje, a posebno na zemlje nekadašnje Jugoslavije. Budu li s Balkana dolazile vijesti o političkoj krizi, a naročito o incidentima i konfliktima, evropsko će javno mnijenje biti sve skeptičnije i o Hrvatskoj, koju se – htjela ona to ili ne – i dalje povezuje s njenim okruženjem (iako manje nego ikad ranije). Također, Hrvatska se za sada – pametno – drži stava da će slijediti politiku Europske Unije prema Kosovu. Ali, što ako te politike jednostavno ne bude? Hoće li Hrvatska priznati Kosovo, pa riskirati veliko zaoštravanje odnosa s Beogradom, ili će se držati načela priznanja teritorijalne cjelovitosti svih zemalja u regiji, pa riskirati napetosti s Amerikom?
Makedonija – u kojoj je svaki četvrti stanovnik Albanac – mogla bi još izravnije osjetiti posljedice europskog nejedinstva, a naročito eventualnih incidenata na Kosovu. Dođe li do daljnjeg odgađanja nezavisnosti Kosova, među Albancima (i na Kosovu i u Makedoniji) bi mogle prevladati radikalne snage, koje bi htjele dodatno ‘zakuhavanje' u regiji, nadajući se da bi time skrenule pažnju svjetske javnosti na njihove zahtjeve. Odlaganje priznanja nezavisnosti, moglo bi ohrabriti antizapadne snage i omogućiti prodor radikalnog islama na Kosovo. Na drugoj strani, dođe li do priznanja Kosova, albanski bi nacionalizam bio dodatno ohrabren, pa bi možda i u Makedoniji pokušao postići isti ishod kao i na Kosovu. Za Makedoniju i Makedonce, oba su ishoda, dakle, podjednako riskantna.
Za regiju je, međutim, ipak najopasnije to što bi eventualna nezavisnost Kosova utjecala i na stabilnost Bosne i Hercegovine, iako još nije sasvim jasno što bi učinila Republika Srpska u tom slučaju. Moguće je da bi najavila – iako vjerojatno ne i izvela – referendum o nezavisnosti. Za to bi vjerojatno imala i podršku Srbije, ako ne čak i Rusije – što bi dovelo do vrlo velikog zaoštravanja u samoj Bosni i Herceogovini, a Europsku bi Uniju ponovno stavilo u ‘škripac' između Amerike i Rusije. Kosovske napetosti bi se u tom slučaju prenijele na Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je rat bio daleko suroviji, a uspomene na njega su još vrlo svježe. Povrh toga, u tom slučaju ni Amerika ni Rusija ne bi bile voljne ni na kakav kompromis: Rusija bi se osjećala poniženom (zbog Kosova), a Amerika je previše investirala u rješenje bosanskog problema, da bi mogla pristati na ozbiljnije ustupke.
Prebacivanje globalnog nadmetanja s Kosova na Bosnu i Hercegovinu, značilo bi i da Hrvatska ne bi mogla ostati po strani. Sa stanovišta hrvatskih vanjsko-političkih interesa, dakle, za nadati se je da se to neće dogoditi. Ali, bilo bi također mudro i pripremiti se za najlošiji scenarij, ako do njega ipak dođe.
(Ovaj tekst objavio sam u zagrebačkom "Globusu" od 28.12.2007. Naslov u "Globusu" je: "Neovisnost Kosova - nevolja?)
Nekadašnji levi bek Borac iz Čačka Dragiša Pejović rekao je za „Večernje novosti“ da je meč između Partizana...
Reditelj Branko Baletić filmom „Lokalni vampir“ vratio se režiranju igranih filmova nakon više od dve decenije,...
Grčki premijer Lukas Papademos obećao je da će "učiniti sve što je neophodno" kako bi spasao međunarodni paket pomochi...
The Serbian men's national tennis team is up 2-0 against Sweden after day one of the Davis Cup World Group first round tie...
Iz “Beograd puta” saopštavaju da ekipe njihove Zimske službe nastavljaju da rade punim kapacitetom i da se...
Poslednja istraživanja pokazala su da jedna od pet devojaka smatra da je Fejsbuk bolji od seksa. Iako su mnogi bili šokirani...
Dan zaljubljenih je doba godine kada trošite malo bogatstvo na cveće i romantične vikende; možda je najbolji način da...