Za sve zemlje istočnog Jadrana (i/ili zapadnog Balkana), 2008. će biti značajna godina. Slovenija će 1. siječnja postati prva nekoć socijalistička zemlja koja će predsjedavati Europskom Unijom. Slovensko predsjedavanje bit će u polugodištu u kojem će se pokušati riješiti i kosovsko pitanje – iako to pitanje, zapravo, nema konačnog rješenja, jer svako ‘rješenje' stvara nove probleme. Slovenija je već najavila da će raditi na daljnjoj europeizaciji Balkana. Poput Austrije i Grčke, i Slovenija sebe vidi kao mogućeg 'sponzora' post-jugoslavenskih zemalja, pa će pokušati iskoristiti priliku da im zaštitnički pomogne. Pitanje je, međutim – za koju cijenu? Hrvatskoj slovensko predsjedavanje stvara novu šansu za ubrzanje ulaska u Uniju – ali pod uvjetom da bude «fleksibilna» kad se radi o osjetljivim pitanjima, npr. o proglašenju zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP-a). Sloveniji je u interesu da Hrvatska što prije postane članica Europske Unije. Nijedna zemlja – pa ni Slovenija – ne želi dugo ostati čuvarom europskih granica. Istovremeno, članstvo u Europskoj Uniji povećava stabilnost političkog sustava u zemlji-članici, te značajno smanjuje šanse za velike sigurnosne poremećaje. Uostalom, jednom kad postane članica Unije, i Hrvatska će željeti da se granica EU pomakne dalje na istok, pa će – sasvim sigurno – promovirati ulazak Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Ona će tada postupati slično Sloveniji: tražit će bilateralne ustupke od tih zemalja u zamjenu za ‘pokroviteljstvo'.
U odnosu na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatska će tražiti razumijevanje za gradnju mosta ispred Neuma, dok će od Srbije i Crne Gore očekivati fleksibilnost glede problema nastalih raspuknućem Jugoslavije i post-jugoslavenskim ratovima. Odgovor će, vjerojatno, biti isti kao što je i hrvatski odgovor Sloveniji: hvala za podršku, ali ne, hvala za pokroviteljstvo. Članstvo u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda dodatno je ohrabrilo hrvatsko samopouzdanje u vanjskoj politici, pa je sada lakše reći ne.
Pogleda li se (jugo)istočnije, prema Srbiji (posebno Kosovu), i Makedoniji – 2008. će biti godina velikih izazova. Nažalost, to neće biti neka ‘godina raspleta', prije svega zato što je trajni i definitivni rasplet u pitanjima koja će se otvoriti nemoguć. Bit će dovoljno spriječiti da 2008. postane 'godina zapleta'. Incidenti manjeg ili srednjeg intenziteta – na samom Kosovu, u južnoj Srbiji, a možda i u zapadnoj Makedoniji – nažalost, ne mogu se isključiti. Štoviše, oni su u 2008. godini vjerojatni. Ali, jedno su incidenti slabijeg i srednjeg intenziteta, a drugo neki novi ratni sukob. Za ovo drugo treba vjerovati da nema ni političke volje, ni snage, ni mogućnosti.
No, mnogo toga zavisi od razvoja događaja u Srbiji i Kosovu, te globalnih političkih odmjeravanja u prvoj polovici godine. U Srbiji se krajem siječnja održavaju predsjednički izbori, a nakon toga bi kosovski političari (ako za to budu imali suglasnost Amerike) mogli proglasiti nezavisnost Kosova. Dva glavna kandidata na srpskim predsjedničkim izborima bit će demokrat Boris Tadić i radikal Tomislav Nikolić. Sa stanovišta interesa kosovskih secesionista, koji god od njih dvojice pobijedio, odluka da se proglasi nezavisnost neće biti promijenjena. Čak i da u Srbiji pobijedi Albanac, kosovski političari ne bi odustali od pune nezavisnosti. Eventualnu Tadićevu pobjedu, Zapad bi primio s olakšanjem, kao izraz nadmoći pro-zapadnih snaga u Srbiji, nad tradicionalistima i nacionalistima. Pobjedi li Nikolić – a o tome hoće li se to dogoditi odlučuje, ponovno, u prvom redu Demokratska stranka Srbije, odnosno njen lider, Vojislav Koštunica – to će se iskoristiti kao argument više za bezodvlačno otcjepljenje Kosova od Srbije, vjerojatno već dan nakon proglašenja izbornog pobjednika. U toj situaciji bi Srbiji, vjerojatno, najviše odgovaralo da se predsjednički izbori ne završe u roku, odnosno da se beskrajno ponavljaju, upravo onako kako su se ponavljali od rujna 2002. do lipnja 2004 – bez rezultata. U tom kontekstu treba razumjeti DSS-ovo osporavanje ustavnosti same odluke o proglašenju izbora.
Iako oni koji podržavaju kosovsku nezavisnost ističu da bi se time riješio posljednji preostali problem nastao raspadom Jugoslavije, više je vjerojatno da će se time stvoriti novi problemi u regiji, s mogućim nepovoljnim posljedicama po političko jedinstvo Europske Unije i stabilnost nekih post-sovjetskih zemalja. Evropska Unija će vrlo teško – ako uopće ikako – usuglasiti politiku o Kosovu. Cipar je već najavio da ni pod kojim okolnostima neće priznati nezavisno Kosovo – što, naravno, ne iznenađuje, s obzirom da bi se time otvorilo pitanje priznanja sjevernog Cipra, koji je (jednostrano) proglasio nezavisnost još 1983. Rumunjska i Slovačka se, također, protive nezavisnosti Kosova, dok bi se jednostranom proglašenju nezavisnosti protivio veći broj zemalja – ističući da se radi o ‘neprihvatljivoj metodi'. U drugim europskim organizacijama koje su (ili bi mogle biti) involvirane u kosovski problem – kao što su Vijeće Europe i OESS – protivljenje već i tri zemlje (Srbije, Rusije i Cipra) bilo bi dovoljno da spriječi bilo kakvu odluku. U Vijeću sigurnosti, ruski veto bi učinio isto. Dakle, ako proglašenje nezavisnosti bude jednostrano i bez dogovora, stvorila bi se samo-proglašena država koju velik broj zemalja ne bi priznao – neka vrsta Izraela ili Palestine na Balkanu. Bi li to bilo rješenje problema, ili novi problem? Takodjer, povrijeđena ignoriranjem, Rusija bi u tom slučaju mogla prihvatiti niz jednostranih proglašenja nezavisnosti raznih drugih regija u kojima Rusi čine većinu stanovništva – što bi ugrozilo naročito stabilnost Gruzije, danas jedne od ključnih američkih saveznica u post-sovjetskom prostoru. Prije deset godina, Rusiju se možda još i moglo ignorirati - no danas je ona snažnija, a Amerika slabija nego tada.
U tom rusko-američkom sudaru oko Kosova (i mnogo čega drugog), glavno je pitanje – kako će se ponašati Europska Unija. Ona je krajem ove godine uspješno riješila pitanje ustavnog ugovora, koje ju je kočilo već nekoliko godina. Medjutim, ne bude li imala jednoglasan stav o kosovskom pitanju, njena će 'zajednička vanjska i sigurnosna politika' doći u pitanje. Za Hrvatsku bi takav razvoj događaja mogao imati negativne posljedice, jer bi mogao usporiti daljnje proširenje, a posebno na zemlje nekadašnje Jugoslavije. Budu li s Balkana dolazile vijesti o političkoj krizi, a naročito o incidentima i konfliktima, evropsko će javno mnijenje biti sve skeptičnije i o Hrvatskoj, koju se – htjela ona to ili ne – i dalje povezuje s njenim okruženjem (iako manje nego ikad ranije). Također, Hrvatska se za sada – pametno – drži stava da će slijediti politiku Europske Unije prema Kosovu. Ali, što ako te politike jednostavno ne bude? Hoće li Hrvatska priznati Kosovo, pa riskirati veliko zaoštravanje odnosa s Beogradom, ili će se držati načela priznanja teritorijalne cjelovitosti svih zemalja u regiji, pa riskirati napetosti s Amerikom?
Makedonija – u kojoj je svaki četvrti stanovnik Albanac – mogla bi još izravnije osjetiti posljedice europskog nejedinstva, a naročito eventualnih incidenata na Kosovu. Dođe li do daljnjeg odgađanja nezavisnosti Kosova, među Albancima (i na Kosovu i u Makedoniji) bi mogle prevladati radikalne snage, koje bi htjele dodatno ‘zakuhavanje' u regiji, nadajući se da bi time skrenule pažnju svjetske javnosti na njihove zahtjeve. Odlaganje priznanja nezavisnosti, moglo bi ohrabriti antizapadne snage i omogućiti prodor radikalnog islama na Kosovo. Na drugoj strani, dođe li do priznanja Kosova, albanski bi nacionalizam bio dodatno ohrabren, pa bi možda i u Makedoniji pokušao postići isti ishod kao i na Kosovu. Za Makedoniju i Makedonce, oba su ishoda, dakle, podjednako riskantna.
Za regiju je, međutim, ipak najopasnije to što bi eventualna nezavisnost Kosova utjecala i na stabilnost Bosne i Hercegovine, iako još nije sasvim jasno što bi učinila Republika Srpska u tom slučaju. Moguće je da bi najavila – iako vjerojatno ne i izvela – referendum o nezavisnosti. Za to bi vjerojatno imala i podršku Srbije, ako ne čak i Rusije – što bi dovelo do vrlo velikog zaoštravanja u samoj Bosni i Herceogovini, a Europsku bi Uniju ponovno stavilo u ‘škripac' između Amerike i Rusije. Kosovske napetosti bi se u tom slučaju prenijele na Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je rat bio daleko suroviji, a uspomene na njega su još vrlo svježe. Povrh toga, u tom slučaju ni Amerika ni Rusija ne bi bile voljne ni na kakav kompromis: Rusija bi se osjećala poniženom (zbog Kosova), a Amerika je previše investirala u rješenje bosanskog problema, da bi mogla pristati na ozbiljnije ustupke.
Prebacivanje globalnog nadmetanja s Kosova na Bosnu i Hercegovinu, značilo bi i da Hrvatska ne bi mogla ostati po strani. Sa stanovišta hrvatskih vanjsko-političkih interesa, dakle, za nadati se je da se to neće dogoditi. Ali, bilo bi također mudro i pripremiti se za najlošiji scenarij, ako do njega ipak dođe.
(Ovaj tekst objavio sam u zagrebačkom "Globusu" od 28.12.2007. Naslov u "Globusu" je: "Neovisnost Kosova - nevolja?)