Kad jednom čujete moje metafore, nećete ih nikad zaboraviti. Kroz moju ljubav prema rečima, idejama i metaforama, mogu vas ubediti u neobične i neverovatne stvari. Dinosaurus se zaljubio u svetionik - eto metafore! Kad to čujete, odmah se javlja želja da pročitate tu priču. Zanima vas šta se dalje desilo. Sve velike svetske priče su metaforičke, i zato se zauvek pamte. Današnje pisanje, posebno za pozorište i film, se ne pamti, jer nema metafora. To je boljka modernog pisanja - ono opisuje realnost, a realnost već znamo. Moj posao je da realnost opisujem metaforički, da je lakše možete progutati.
Tako je otprilike govorio Ray Bradbury - a dedicated madman.
Početkom ovog meseca, tačnije 5. juna, bila je trogodišnjica njegove smrti. Taj čovek mi svih ovih junskih dana nije davao mira. Osim što se odavno i udobno smestio u neki tamo drugi, treći, peti, zabačeni red, obitavajući na najtajnovitijim mestima mojih sećanja i maštarenja, svih ovih dana juna i priviđao mi se po ulicama, presretao me iza ćoškova, opominjao, budio me iz dremeža ne dajući mi da sanjarim i čavrljam o uobičajenom midsummer NS blues-u ili rock&roll-u, kako vam drago, o kome obično pričam na ovom mestu, u ovo doba godine, u nepostojećoj, a prećutno usvojenoj kategoriji letnja razbibriga.
Smatrala sam da je već odavno vreme da se oglasim na blogu, (no, za to nikad nije kasno) i da je zgodna prilika da u jednom postu objedinim ovu, i godišnjicu koja je bila mesec dana pre toga, 10. maja. Tada su obeleženi jezivi događaji od pre osamdesetak godina - kad su nacistima u Berlinu i u još dvadeset nemačkih gradova, knjige bile baš pravo gorivo za lomače. Ima li odvratnijeg i stravičnijeg prizora? Goreli su Remark, Frojd, Breht, Ajnštajn, i mnogi drugi autori. Neka tadašnja elita proglasila ih je bezvrednim, dekadentnim, opasnim.
Ah dobro, evo me, sada i ovde, poslednjeg dana juna. (:blush: smiley)
O čemu je u stvari ovaj post?
Pa o svačemu, čavrljam o strahovima, o asocijacijama, one su mi srednje ime. Dugo se nismo čuli. Eto, malo pominjem i Bradbury-ja, odnosno dva njegova dela Fahrenheit 451, i The Last Night of the world, priču koju sam posle dugo vremena opet nedavno čitala, a našla sam je na netu i za one koji je nisu čitali, a to bi voleli. Kratka je.
Dakle, broj...
1. Farenhajt - Plašim se te oštre i koncizne, odvratne ideje, koncepta, totalitarizma, (fašizma?!) cenzure mišljenja i pisanja, ono...kad autori nisu naši. Protiv moje volje, mašta mi se prilično brzo uskovitla sa svim tim mogućnostima koje ta ideja predstavlja i nosi, pa mi se često učini kako i danas grabi prema meni, nama, obuhvata nas, zaslepljuje, samo što nam se kao kontraliht svakog časa ne počne keziti pravo u lice, kao zver otrgnuta s lanca, koji, (lanac i katanac) neko slučajno ili namerno, ja to ne znam, zaboravlja da s vremena na vreme proveri i prekontroliše.
Još od mladosti pamtim šta je o nekim stvarima govorio pametni, dobri čovek Ray. Njegov unuk je rekao da u životu nije sreo veće dete od njega. I don't try to describe the future. I try to prevent it, govorio je R. Bradbury.
2. Poslednja noć sveta - U svom plodnom avanturističko-futurističkom opusu, R. Bradbury nije mogao, a da se ne dotakne i sudnjeg dana na Zemlji. Između redova njegove priče, postavio je pitanje svima nama, he, he... - šta biste vi radili u poslednjoj noći ovog našeg sveta?
Eh, sada je vreme za moju asocijaciju odnosno digresiju zbog jednog mog davnog nestvarnog, budalastog postupka. Majstor sam da istrolujem svoj sopstveni post, majke mi!
(Sledeće, dole opisano, nije poenta ovog mog posta, nemojte pisati o bombama i bombarderima ako baš ne morate, molim vas! Radije mi kažite šta biste radili poslednje noći sudnjeg dana, ha, ha...) :wink:
-----------------------------------------------------------------------------------
Jednog davnog, takođe maja (sic!) za vreme bombardovanja Srbije 1999. g. pre šesnaest godina dakle, nekog svetog dana, (čini mi se ali nije ni bitno), ogromna bomba je pala na Novi Sad, u naš neposredni komšiluk, 300-400 metara dalje od moje kuće.
Sedela sam u dnevnoj sobi i gledala pramičke dima svoje cigarete, prilično nabanturana odećom za to doba godine, što me je dodatno činilo nervoznom. Sećam se, bilo je sivo, duvao je vetar i kišilo je non-stop. (kao u All summer in a day, na Veneri, he, he...) Sve je zbog oduška stalno bilo otvoreno tog tužnog, hladnog i kišovitog proleća. B. se muvao na relaciji terasa-garaža, naravno kroz sobu, grrrr....radeći nešto po kući. Čula sam zlokobno brujanje aviona bombardera iz daljine. Krv mi se stalno ledila u žilama od tog potmulog zvuka kao najavljivača smrti i razaranja. I onda odjednom buuummm... trassss! Odvratno! Lomljava stakala, roletni na prozorima, po podu sobe srča, roletne raspršene kao trščice...Kroz prozor, ukoso, gledam...vratnica na garažnim vratima, iščupana od siline udara (garaža je u sklopu kuće, sve je kod nas blizu jedno drugom, da, da...) leti na sreću dalje, prema baštenskoj ogradi. Čujem tužno, jadno, usamljeno landaranje one druge preostale vratnice, kao dodatak sveopštoj buci i haosu. Pomislila sam da se sve ruši, da nas je stiglo najgore. Pogledala sam u B. psujući i skidajući s neba sve svece paklenim i đavoljim letačima-robotima. How do they get so empty? (Fahrenheit)
Ovako blizu nikad do sada nije bilo, gotovo je...danas smo ga ugasili! Srušiće nam kuću zlotvori, i zlojebi jedni...psovala sam kao kočijaš.
Kuća nam se tresla, poskakivala, cijukala, škripala, zveketala. Mislila sam da se raspada(mo). Sekunde su bile mučno duge, sporo su prolazile kad čekaš. Zemljo, hoćeš li se otvoriti i progutati nas? Moj strah je potvrdio i opravdao B. Viknuo je, ajmo napolje, u baštu! Sledeće što mi je proletelo kroz glavu bilo je - sreća što je naš sin kod moje mame, što nije s nama. Napolje, mrns! Tresla sam se, plakala, psovala...
Ali...Pre nego što ću pružiti korak ka verandi i bašti, videla sam kako je moja velika komoda, delom staklena, i sama puna omiljenih, skupocenih porculanskih uspomena, staklenih komada i drangulija, u mirnodopskom vremenu i po meni jedan od ukrasa naše tople dnevne sobe, koja je btw čista eklektika, jer, teško se odričem svega dragog i lepog, došetala iz svog ćoška skoro do polovine sobe, i tu se preteći zaljuljala. Odustala sam na tren od bašte, i poskočila da je poduprem, zaustavim, sprečim da sve s njom ode u vražju mater, valjda?! Eee, tog mog ludila u nemoći! Viknula sam, ček'...čekaj, samo da...Osetila sam kako se B. pretvara u Renea (a ja, logično, u Edit ha, ha, ha...) - ti nisi normalna, luda ženo, ostavljaj se toga!
Onda sam odustala od komode, plakala i smejala se istovremeno, i istrčala u baštu. Napolju, do nas je bio život u liku prvog komšije Vasketa. Razrogačenih očiju procedio je, pretekosmo, valjda?! Mi jesmo, ali neki nisu. Posle par godina pored tog mesta i ogromnog kratera, nikla je nova petospratnica za stare i nove stanare.
Ali, krajolik više nije bio isti, beštije jedne! Khmm...meni je definitivno teško ugoditi.
Tog dana, uveče, psihički sam se oporavljala smehom i ponekom kapljicom, s ludama kao ja.
(You learn to live with your crazy enthusiasms which nobody else shares, and then you find a few other nuts like yourself, and they’re your friends for a lifetime. That’s what friends are, the people who share your crazy outlook and protect you from the world, because nobody else is going to give a damn what you’re doing, so you need a few other people like yourself - Ray Bradbury)
------------------------------------------------------------------------------------------
Da se vratim na br. 2 i The Last Night of the world. Ray Bradbury se u njoj odlučio za rutinu. Svi su znali da je to poslednja noć sveta kakav je do tada bio. Bračni par je otišao na spavanje, kao svakog dana, kao da nije poslednja noć sveta, kao da nije ništa. Samo je žena skočila iz kreveta da zatvori zaboravljenu vodu koja je tekla u kuhinjskoj sudoperi. I vratila se u krevet, pod pokrivač u sigurnost, i naslonila glavu na glavu svog muža. Nisu ni pokušali da urade nešto drugačije od - rutine. Časne, poštene, hrabre, dobre i lude stvari! Bračni par je bio zadovoljan kako je živeo svoj život. We've been good for each other, anyway, rekao je te poslednje noći muž.
Ne mogu da se ne zapitam, ko normalan još brine o česmi u kuhinji, o Herendiju i Vedžvudu iz komode, poslednje noći (dana) sveta, kad sve propada, ruši se i nestaje u sveopštem ništavilu?!
S druge strane, danas ima mnogih koji više ne veruju u mogućnost da i kad je poslednje, mogu ostati isti, dobri, makar i malo ludi, da tako možda mogu i sami sebe da iznenade i nadrastu.
---------------------------------------------------------------------------------------------
Beleška o naslovu
:)
Ray Bradbury je planirao da se njegov pepeo posle smrti stavi u Campbell-ovu konzervu od paradajz supe i posadi na Marsu, ali je odustao od te ideje. Zatim je odlučio da svojim fanovima podari mesto gde će ga posle njegove smrti posećivati. Želeo je da sam dizajnira svoj nadgrobni spomenik sa imenima svojih knjiga i posebnim mestom na grobu na kome bi pisalo, Place dandelions here, u čast Dandellion Wine, njegovog dela koje su svi tako voleli. Na kraju se sve završilo sasvim jednostavno, sa običnim nadgrobnim kamenom u Westwood Memorial Park-u u Los Angelesu, s njegovim imenom, plus Author of Fahrenheit 451.
Thank you Sir for keeping things weird!