Filozofija| Istorija| Literatura| Obrazovanje| Politika

Napoleon – peti deo

Neven Cvetićanin RSS / 10.02.2018. u 15:38

Napoleon je još za vreme Direktorijuma, već od svojih prvih značajnijih vojnih uspeha u Italiji bio viđen - usled stalnog smenjivanja izbornih uspeha jakobinaca i rojalista što je proizvodilo unutrašnju nestabilnost - kao stabilizator prilika, prvenstveno od strane krupnog građanstva. Stoga je „njegov" državni udar tzv. 18. brimera najentuzijastičnije podržalo upravo krupno građanstvo - ona sintetička sila koja je, obzirom na mesto u društvu, pokušavala da posreduje između sila akcije i reakcije (Revolucije i Restauracije), zalažući se zdušno da revolucija pređe u stabilan poredak, prvenstveno težeći da zaštiti sopstvena imovinska prava. Imućni slojevi, umorni od tolikih prevrata i strahova, tražili su jakog i sposobnog čoveka koji bi ih mogao zaštititi od ponovnog početka revolucionarnog procesa, ali i od povratka monarhije i njene ultrakonzervativne aristokratije koja bi mogla imati sopstvene posedničke zahteve, te su ovog čoveka pronašli u Napoleonu Bonaparti.
Mali posednici su takođe imali svoj račun, želeći učvrstiti zaradu koju su ostvarili tokom revolucije, dok su svoj račun imali i pomirljivi slojevi aristokratije koji bi od eventualnog nastavka revolucionarnih procesa imali štete, dok su se ovako mogli nagoditi sa novim režimom i njegovim prvim konzulom.
Napoleon i njegov „super tim" razborito prepoznaju želje i nade različitih društvenih slojeva i u konstituisanju konzulskog poretka vešto pronalaze put između sila akcije i reakcije - ultrarevolucionarnih jakobinaca i sankilota na jednoj strani - i ultrakonzervativne aristokratije na drugoj strani - da bi nošeni pre svega snagama krupnog i srednjeg građanstva konstituisali ravnotežni poredak koji će uspeti da u sebe uključi čak i jedan deo plemstva. Plemstvo je u poredak bilo uključeno preko konzervativnog Senata koji je po ustavu iz 1800. godine birao članove drugih dveju skupština (Zakonodavnog tela i Tribunata).
Ne zalazeći u sve finese novog „konzulskog" ustava kao specifične vrste plebisicitarne demokratije na čijem je čelu stajao prvi konzul i njegovu podelu nadležnosti među različitim organima i telima, možemo reći da je ovim ustavom, sve u svemu, Napoleon uspeo da uspostavi privremenu ravnotežu između sila akcije i reakcije, kao sintetičar koga je epoha u datom momentu tražila, odnosno kao trenutni stabilizator unutrašnjih prilika.
Napoleon na samom početku svoje vladavine zadatak sinteze između sila akcije i reakcije i stabilizacije francuske države rešava uspešno najpre se posvećujući onome što je najbolje umeo - stabilizaciji vojne situacije, budući da je Francuska u vremenu političkih previranja izgubila svoju prevlast u Italiji. On organizuje novi pohod na Italiju ulazeći u Milano početkom juna 1800. godine da bi potom u značajnoj bitci kod Marenga porazio habzburšku vojsku, dok njegovi generali takođe odnose pobede u manjim bitkama, čime on, konačno, vraća Italiju pod uticaj Francuske. U italijanskim zemljama biva dočekan kao oslobodioc od habzburške vlasti, te će svaki njegov kontinetnalni pohod imati širi uticaj na epohu i Kontinent budući da će on, pompezan i gromoglasan kakav je već bio, buditi uspavane instinkte onih nacija koje su bile pod vlašću njima tuđinskih kruna.
No, u ovoj fazi svog delovanja Bonaparta još nije počeo sa strateškim preterivanjima koja će obeležiti njegovu poznu fazu, te nošen prethodnim vojnim uspesima sklapa uskoro mir sa Britanijom 1802. godine, privodeći kraju ratove koje je započela Revolucija, što mu daje auereol evropskog mirotvorca i što mu omogućuje da rastereti državu nepotrebnih spoljašnjih vojnih konflikata. Sve ovo učvršuje na unutrašnjem planu njegovu popularnost i stabilizuje njegov unutrašnji režim, a Bonaparta počinje da biva priznat i u evropskim okvirima kao pouzdan i kredibilan vladar. Uopšte, vreme konzulata i Bonapartino delovanje kao prvog konzula će biti jedan od najplodnijih perioda njegove državničke karijere, kada se činilo da se on može zaustaviti u ravnotežnoj sintezi vremena između sila akcije i reakcije, apstinirajući od svih destruktivnih akata koji će obeležiti njegovo kasnije delovanje.
Na unutrašnjem planu on stabilizuje državu uvodeći princip meritokratije tj. „funkcija po zasluzi", okružujući se sposobnim saradnicima još od formiranja pomenutog „super tima" uz pomoć kojeg je izvršio državni udar protiv Direktorijuma i koji je kasnije predstavljao osnovni kostur vlasti. Ukoliko smo u prethodnom poglavlju naglasili sa kolikom je pažnjom Rišelje, gradeći svoje državničko delo, selektovao saradnike, sada to možemo ponoviti i za Napoleona, koji je položaje i u vojsci i u državnoj administraciji poveravao sposobnim i efikasnim ljudima na osnovu zasluga i lične sposobnosti, koji će postati osnovni kriterijum napredovanja unutar poretka. Prvi konzul se ponašao pragmatično i nije imao predrasuda prema političkoj prošlosti svojih saradnika, tražeći od njih jedino sposobnost i lojalnost. On uvodi tzv. princip „mešanja svih slojeva", vešto balansirajući kao „reakcionarni revolucionar" između sila akcije i reakcije, stavljajući ih sve zajedno u funkciju države. Bonaparta forsirajući princip meritokratije zapravo izmiruje društvo sa državom, potirući njime staleške podvojenosti i granice, postižući koheziju društva na unutrašnjem planu, onoliko koliko je to bilo moguće nakon revolucionarnih gibanja. Na drugoj strani princip meritokratije mu omogućuje da izvrši selekciju probrane državne elite, budući da će njegovi saradnici biti ljudi visokih sposobnosti iz svih klasa, slojeva i staleža.


(Odlomak iz knjige Nevena Cvetićanina „Državništvo modernog doba", Arhipelag-Institut društvenih nauka, Beograd, 2016. Tekst knjige je dat bez referenci, fus-nota i referirajuće literature koji se nalaze u štampanoj verziji knjige)

 

 



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana