Filozofija| Istorija| Literatura| Obrazovanje| Politika

Dizraeli

Neven Cvetićanin RSS / 21.03.2018. u 14:26

Bendžamin Dizraeli (Benjamin Disraeli, 1804-1881.) će biti začetnik tradicije torijevske demokratije (tory democracy) kroz koju će se engleska torijevska konzervativna tradicija otvoriti masama, formirajući projekat jedinstvene nacije u kojoj i kroz koju će se pokušati izmiriti različiti društveni slojevi. Dizraelijev ideološki projekat oličen u tzv. konzervativizmu jedne nacije (one nation conservativism) će ponuditi ideju shodno kojoj će različiti društveni slojevi imati obaveze jedni prema drugima.
Ova ideja će, istina, biti u funkciji paternalizma „više" klase prema siromašnijim slojevima, ali će uspeti da ublaži socijalni jaz koji je zjapio u britanskom društvu usled negativnih efekata industrijske revolucije, odnosno industrijskog društva koje je iz nje proizašlo.
Bendžamin Dizraeli, u dva navrata britanski premijer i uz Gledstona najuticajniji britanski političar druge polovine 19. veka, neće biti klasični konzervativac posvećen isključivo interesima aristokratije, već „politički sintetičar" koji će kroz svoj koncept „torijevske demokratije", odnosno „konzervativizma jedne nacije", pokušati da ponudi sintezu između postojećih snaga akcije (siromašnih slojeva i sitnog građanstva) i snaga reakcije (aristokratije i krupnog građanstva). Ovaj „sintetički" stav će biti podjednako proizvod njegovog građanskog porekla i njegovih „ranih radikalnih političkih radova", kao i njegovog kasnijeg zaokreta ka torijevcima, čime će se on razlikovati od većine klasičnih konzervativaca tadašnje Britanije koji su, za razliku od njega, imali pravolinijski politički put.
Naime, Dizraeli potiče iz građanske jevrejske porodice, udaljen od aristokratskog tvrdog jezgra britanskog konzervativizma. Ipak, otac, koji će na njega imati presudan uticaj u pogledu formiranja društvenih i političkih stavova, ga krštava u Anglikanskoj crkvi što će mu otvoriti vrata društvenog uspona u pretežno anglikanskom društvu. Kasnije će i ženidbom sa dvanaest godina starijom groficom od Bikonsfilda (Mary Anne Disraeli the Countess of Beaconsfield) po čijoj smrti preuzima titulu bikonsfildskog lorda, dobiti aristokratski legitimitet.
No, u svojim ranim danima će biti udaljen od aristokratskog tvrdog jezgra torijevske tradicije osećajući u uglednoj školi za imućniju englesku aristokratsku decu da je „različit, drugačiji", morajući da „posle jedne tuče napusti školu." Formalno školovanje više nikada neće nastaviti, prepuštajući se očevom podučavanju u porodičnoj biblioteci, razlikujući se već i po tome od tadašnje britanske političke elite koja je bila školovana na Itonu, Oksfordu ili Kembridžu. Otac u njemu razvija ljubav prema „revolucionarnom" Volteru, dok on sam, usput, otkriva naklonost prema ultramodernom i pragmatičnom Frensisu Bekonu (Francis Bacon), te će se i u ovom segmentu razlikovati od klasičnih torijevaca koji su odrastali uz klasične konzervativne literate poput Edmunda Berka. Frensis Bekon će, nastavljajući se na Makijavelijevo delo, biti jedan od britanskih rodonačelnika razumevanja politike kao mehanike, naprosto jedan književno obdaren „politički mehaničar", što je kod mladog Dizraelija moglo da utiče na shvatanje o političkom polju kao mehaničkom polju sila, čije će delovanje kao ostvaren državnik jako dobro razumeti, težeći njihovoj produktivnoj sintezi.
Prve korake u političkom životu Dizraeli će učiniti kao nezavisni radikal, birajući kao svoju početnu političku stajnu tačku upravo „sintetički prostor" između sila akcije i reakcije, budući da će pokret građanskog radikalizma u tadašnjoj Britaniji okupljati unutar sebe uglavnom građansku klasu i reformama sklone aristokrate, koji će svi zajedno biti na srednjokraći između „pravoverne" aristokratije i siromašnih slojeva. Dizraeli će posebno biti blizak onom radikalskom krilu koje će biti sklono da sopstvenu ideju formira oko brige za siromašnije slojeve, čime će on, po karakteru i temperamentu sklon aristokratskim salonima u kojima će želeti da bude priznat kao književnik, dodatno učvrstiti svoju „sintetičku" političku poziciju između snaga akcije i reakcije, delujući na dva fronta - kao književnik po pomenutim salonima, a kao mladi i ambiciozni političar po bespućima industrijskom revolucijom podeljenog društva, koje će on romantičarski hteti da ponovo sastavi.
Ova ambivalentnost, odnosno upravo „sinteza", će ostati trajna osobina njegovog političkog rada, te će on trajno jedan svoj pogled upirati u otmene aristokratske salone ka kojima su ga vukli karakter i temperament, da bi drugi trajno fiksirao na siromašnije slojeve, odnosno demokratske mase, kamo ga je vukao razum i čist politički pragmatizam.


(Odlomak iz knjige Nevena Cvetićanina „Državništvo modernog doba", Arhipelag-Institut društvenih nauka, Beograd, 2016. Tekst knjige je dat bez referenci, fus-nota i referirajuće literature koji se nalaze u štampanoj verziji knjige)

 



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

jinks jinks 15:20 21.03.2018

...

Ova ideja će, istina, biti u funkciji paternalizma „više" klase prema siromašnijim slojevima, ali će uspeti da ublaži socijalni jaz koji je zjapio u britanskom društvu usled negativnih efekata industrijske revolucije, odnosno industrijskog društva koje je iz nje proizašlo.

Koliko promućurnije države i društva račune za svoje društvene jazove isporučuju na naplatu nekim drugim društvima i državama, a koliko cene unutrašnjih društvenih trvenja plaćaju same.

p.s.

Na primer, postoji teorija kako ratovi neretko služe ne samo (ili ponekad ne uopšte) kako bi se razrešile trzavice sa nekim drugim državama, već pre kako bi se delom razrešili i neki unutrašnji sukobi u samim zemaljama učesnicama rata.

Čuven je primer nekog francusko-ne sećam se više čijeg rata, u kome su uredno na prve linije fronta od strane francuskih generala prvo slani vojnici iz neposlušnih i kralju ne nešto pretarano lojalnih francuskih sela.
Neven Cvetićanin Neven Cvetićanin 22:34 21.03.2018

Re: ...


Koliko promućurnije države i društva račune za svoje društvene jazove isporučuju na naplatu nekim drugim društvima i državama, a koliko cene unutrašnjih društvenih trvenja plaćaju same.


Da, tako u istoriji često biva, ali ne i uvek. No, ovo je velika tema u kojoj je teško razdvojiti ono što je legitimno, od onog što nije, jer su u suđenje o njoj nužno upleteni subjektivni (nacionalni, lični i ostali) interesi. U svakom slučaju pametan Vam je komentar i podstiče na razmišljanje.
tasadebeli tasadebeli 09:55 22.03.2018

Мој омиљени филмски Дизраели




Мада је и овај био сасвим добар...



Neven Cvetićanin Neven Cvetićanin 23:06 22.03.2018

Re: Мој омиљени филмски Дизраели

Hvala na prilogu. Lepo su ga filmski portretisali, a u ovom prvom snimku je i portret Gledstona.
stefan.hauzer stefan.hauzer 11:48 22.03.2018

*

Asa Briggs u svojoj Društvenoj istoriji Engleske, ulogu najpoznatijeg društvenog reformatora i onog koji je, kao konzervativac, najviše nastajao da pomogne radnicima i siromašnima smatrao sedmog erla od Šaftsberija. Čitavo vikotrijansko doba je imalo jedan ideal "gospodina" i "samopomoći" i smatralo se da je engleski siromah "časni siromah". Citirao bih i Asu Brigssa, opet, "za mnoge viktorijance dužnost je imala prednost nad ličnim sklonostima, a moralni zakon nad težnjama za zadovoljstvom i moći".* Stoga da li je Dizraeli nekakav izuzetak ili čovek koji je morao da sledi postulate viktorijanskog doba, da bi uopšte mogao postati političar? Možda je još jedan deo strukture o njegovoj pripadnosti kalupu viktorijanizma i dokaz da ne postoji jasna razlika između liberala i konzervativca u periodu nakon likvidacije Zakona o žitu iz 1846. godine.

Na drugoj strani, daleko uticajniji za celu tu epohu je bio Džon Stjuart Mil i Esej o slobodi.




*Ejza Brigs, Društvena istorija Engleske, Svetovi, Novi Sad, 2001, str294.
Neven Cvetićanin Neven Cvetićanin 23:11 22.03.2018

Re: *

Čitavo vikotrijansko doba je imalo jedan ideal "gospodina"



Ah, viktorijanski ideal "gospodina" tj. džentlmena i ono čuveno "nobility oblige"...


A za Džona Stjuarta Mila sam uvek mislio da je izvikan prosečni lik, još od vremena kad mi je bio lektira na faksu...i u svakom slučaju je mnogo manje uticao na epohu od Dizraelija

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana