Bendžamin Dizraeli (Benjamin Disraeli, 1804-1881.) će biti začetnik tradicije torijevske demokratije (tory democracy) kroz koju će se engleska torijevska konzervativna tradicija otvoriti masama, formirajući projekat jedinstvene nacije u kojoj i kroz koju će se pokušati izmiriti različiti društveni slojevi. Dizraelijev ideološki projekat oličen u tzv. konzervativizmu jedne nacije (one nation conservativism) će ponuditi ideju shodno kojoj će različiti društveni slojevi imati obaveze jedni prema drugima.
Ova ideja će, istina, biti u funkciji paternalizma „više" klase prema siromašnijim slojevima, ali će uspeti da ublaži socijalni jaz koji je zjapio u britanskom društvu usled negativnih efekata industrijske revolucije, odnosno industrijskog društva koje je iz nje proizašlo.
Bendžamin Dizraeli, u dva navrata britanski premijer i uz Gledstona najuticajniji britanski političar druge polovine 19. veka, neće biti klasični konzervativac posvećen isključivo interesima aristokratije, već „politički sintetičar" koji će kroz svoj koncept „torijevske demokratije", odnosno „konzervativizma jedne nacije", pokušati da ponudi sintezu između postojećih snaga akcije (siromašnih slojeva i sitnog građanstva) i snaga reakcije (aristokratije i krupnog građanstva). Ovaj „sintetički" stav će biti podjednako proizvod njegovog građanskog porekla i njegovih „ranih radikalnih političkih radova", kao i njegovog kasnijeg zaokreta ka torijevcima, čime će se on razlikovati od većine klasičnih konzervativaca tadašnje Britanije koji su, za razliku od njega, imali pravolinijski politički put.
Naime, Dizraeli potiče iz građanske jevrejske porodice, udaljen od aristokratskog tvrdog jezgra britanskog konzervativizma. Ipak, otac, koji će na njega imati presudan uticaj u pogledu formiranja društvenih i političkih stavova, ga krštava u Anglikanskoj crkvi što će mu otvoriti vrata društvenog uspona u pretežno anglikanskom društvu. Kasnije će i ženidbom sa dvanaest godina starijom groficom od Bikonsfilda (Mary Anne Disraeli the Countess of Beaconsfield) po čijoj smrti preuzima titulu bikonsfildskog lorda, dobiti aristokratski legitimitet.
No, u svojim ranim danima će biti udaljen od aristokratskog tvrdog jezgra torijevske tradicije osećajući u uglednoj školi za imućniju englesku aristokratsku decu da je „različit, drugačiji", morajući da „posle jedne tuče napusti školu." Formalno školovanje više nikada neće nastaviti, prepuštajući se očevom podučavanju u porodičnoj biblioteci, razlikujući se već i po tome od tadašnje britanske političke elite koja je bila školovana na Itonu, Oksfordu ili Kembridžu. Otac u njemu razvija ljubav prema „revolucionarnom" Volteru, dok on sam, usput, otkriva naklonost prema ultramodernom i pragmatičnom Frensisu Bekonu (Francis Bacon), te će se i u ovom segmentu razlikovati od klasičnih torijevaca koji su odrastali uz klasične konzervativne literate poput Edmunda Berka. Frensis Bekon će, nastavljajući se na Makijavelijevo delo, biti jedan od britanskih rodonačelnika razumevanja politike kao mehanike, naprosto jedan književno obdaren „politički mehaničar", što je kod mladog Dizraelija moglo da utiče na shvatanje o političkom polju kao mehaničkom polju sila, čije će delovanje kao ostvaren državnik jako dobro razumeti, težeći njihovoj produktivnoj sintezi.
Prve korake u političkom životu Dizraeli će učiniti kao nezavisni radikal, birajući kao svoju početnu političku stajnu tačku upravo „sintetički prostor" između sila akcije i reakcije, budući da će pokret građanskog radikalizma u tadašnjoj Britaniji okupljati unutar sebe uglavnom građansku klasu i reformama sklone aristokrate, koji će svi zajedno biti na srednjokraći između „pravoverne" aristokratije i siromašnih slojeva. Dizraeli će posebno biti blizak onom radikalskom krilu koje će biti sklono da sopstvenu ideju formira oko brige za siromašnije slojeve, čime će on, po karakteru i temperamentu sklon aristokratskim salonima u kojima će želeti da bude priznat kao književnik, dodatno učvrstiti svoju „sintetičku" političku poziciju između snaga akcije i reakcije, delujući na dva fronta - kao književnik po pomenutim salonima, a kao mladi i ambiciozni političar po bespućima industrijskom revolucijom podeljenog društva, koje će on romantičarski hteti da ponovo sastavi.
Ova ambivalentnost, odnosno upravo „sinteza", će ostati trajna osobina njegovog političkog rada, te će on trajno jedan svoj pogled upirati u otmene aristokratske salone ka kojima su ga vukli karakter i temperament, da bi drugi trajno fiksirao na siromašnije slojeve, odnosno demokratske mase, kamo ga je vukao razum i čist politički pragmatizam.
(Odlomak iz knjige Nevena Cvetićanina „Državništvo modernog doba", Arhipelag-Institut društvenih nauka, Beograd, 2016. Tekst knjige je dat bez referenci, fus-nota i referirajuće literature koji se nalaze u štampanoj verziji knjige)