U Dizraelijevom ranom, nezavisnom, „radikalskom" periodu, će već biti vidljivi obrisi principa „torijevske demokratije", odnosno „konzervativizma jedne nacije", koji će mu kasnije postati udarnim političkim idejama, koje će ga učiniti ostvarenim državnikom. On, neminovno svestan demokratskog doba koje ima nasupiti upravo u obliku „demokratske nacije", kao nezavisni radikal poziva torijevce da prihvate demokratiju i da se ujedine sa radikalima u novu „nacionalnu stranku" kako bi se zajednički suprostavili vigovskoj liberalnoj oligarhiji koja je u to vreme bila glavni nosilac industrijske revolucije. U ovo vreme on mašta o jednoj novoj „narodnoj stranci" koja bi povezala zemljoposedničku aristokratiju sa moralistički i radikalistički intoniranim građanstvom, kao i sa siromašnijim slojevima, nudeći viziju koja je upravo bila potrebna vremenu - viziju zrele devetaestovekovne nacije unutar koje bi bili ujedinjeni svi slojevi i koja bi mogla da pozove na odgovornost one koji mešetare na njen račun.
Problem koji je mladi Dizraeli vešto uočio i koji će kasnije uspešno rešavati kao državnik će biti upravo problem posredovanja među raznim društvenim slojevima u svrhu konstituisanja zrele i ujedinjene nacije po tadašnjem devetnaestovekovnom političkom obrascu. Biće to zapravo problem „treće sinteze epohe" između aristokratije i njenog principa monarhističkog legitimiteta i prostoga naroda koji će svojim položajem biti naklonjen demokratskim procedurama i socijalnim pravima, želeći da se trasformiše u priznatog i zbrinutog partnera „viših" slojeva. Ovaj problem će jednako kao i Dizraeli rešavati i Gledston i Bizmark, ostala dvojica značajnih državnika treće sinteze epohe kroz koju moderna nacionalna država dobija svoj zaokružen oblik najpre u Britaniji, pa potom i u sveže ujedinjenoj Nemačkoj.
Međutim, Dizraeli uskoro uviđa da prethodni „sintetički" problem ne može da reši kao nezavisni radikal ostajući izolovan na marginama političkog polja, budući da su se svi njegovi pokušaji da kao nezavisni radikal uđe u parlament završili neslavno. On napušta ideju da pomiri radikalnu i konzervativnu stranku u premaštovitoj viziji jedne nove „nacionalne stranke" te on jednostavno prelazi od radikala konzervativcima, postajući članom Konzervativne stranke. U torijevski tabor odnosi i svoja ubeđenja o „demokratskom konzervativizmu", odnosno o potrebnoj sintezi između aristokratije i masa, koja se nužno ima izvršiti kako bi se kroz nju konstituisala zrela i ujedinjena nacija po obrascu tadašnjeg duha vremena. U početku se bori sa podozrivošću konzervativnog tabora koji je prirodno bio nagnut na stranu snaga reakcije i kojima se ideja o jednoj ovakvoj sintezi između snaga akcije i reakcije nužno morala učiniti sumnjivom.
No, pokazaće se da je Dizaeli, vođen svojim neobičnim i tegobnim ranim političkim putem, mnogo bolje od tadašnjih pospanih konzervativaca, kojima se pridužio, gađao „duh vremena", odnosno njegove dominatne vektore, postajući uskoro, upravo zbog svog „demokratskog momenta", jednim od idealnih portparola partije u novom vremenu koje je naprosto tražilo sintezu oko koje se Dizraeli pragmatično upinjao.
U julu 1837. godine ulazi konačno kao kandidat torijevaca u parlament i pokazuje da je baš onakav tip parlamentarnog govornika kakvog su torijevci u tom momentu trebali - oštrouman i polemičan, ali uz sve to i šarmantan i elokventan, obdaren pre svega smislom za reči i poteze koje su bili primereni vremenu i očekivanju raznih društvenih slojeva koje se Dizraeli upinjao da pomiri u svom idejnom projektu „jedinstvene nacije".
U parlamentu će se razlikovati od „ortodoksnih torijevaca" bivajući smatran „torijevskim radikalom" braneći za razliku od ovih prvih političke zahteve radničkog čartističkog pokreta i zalažući se za popravljanje statusa gradske sirotinje. Ovo ga izoluje unutar mejnstrima sopstvene stranke u nekoj vrsti disidentskog statusa, ali mu i donosi prve pristalice unutar partije koje su bile privučene njegovom rečitošću i njegovom vizijom organskog društva unutar kojega će svi društveni slojevi imati obaveze jedni prema drugima.
Njegove pristalice se okupljaju u grupi koja će po uzoru na kontinentalne pokrete za nacionalnu emancipaciju biti nazvana Mlada Engleska, deleći sa ovim pokretima isto romantičarsko poreklo i sličnu viziju nacije unutar koje bi složno sarađivali svi društveni slojevi. Ovim Dizraeli postaje, kao i kasnije Bizmark, neka vrsta „konzervativnog revolucionara" koji će pokušati da posreduje između starog monarhističkog legitimiteta i probuđene (demokratske) nacije koja je težila svom novom preporodu, a zapravo sintezi između različitih slojeva, kako bi se državi i društvu obezbedili homogenost koja je bila narušena industrijskom revolucijom i njenim posledicama. Dizraeli naciju shvata prilično organicistički, no to nije bila isključivo njegova osobenost, već je to bio manir većine nacionalnih pokreta u tadašnjoj Evropi koji su svoje utemeljenje pronašli u romantizmu.
(Odlomak iz knjige Nevena Cvetićanina „Državništvo modernog doba", Arhipelag-Institut društvenih nauka, Beograd, 2016. Tekst knjige je dat bez referenci, fus-nota i referirajuće literature koji se nalaze u štampanoj verziji knjige)