Filozofija| Istorija| Literatura| Obrazovanje| Politika

Napoleon – treći deo

Neven Cvetićanin RSS / 15.01.2018. u 16:07

Šansu koja mu se ukazala Bonaparta maestralno koristi nizom uspeha na bojnom polju, koji veoma uvećavaju njegovu popularnost u metropoli i uopšte širom Francuske. Sve vreme ove faze u kojoj je iz dana u dan bivao sve popularniji, on se, izvlačeći pouke iz pada jakobinaca, svestan da vreme traži sintezu i stabilnost, upinjao da balansira između različitih revolucionarnih krila, držeći se sada podalje od radikalnih krila revolucije koja su pokušala da zbace Direktorijum u tzv. „zaveri jednakih" u martu 1796. godine, što im nije pošlo za rukom.
No, Bonaparta se ne približuje ni restauraciji i rojalistima, pazeći da ne prekorači naglo granicu između Revolucije i Restauracije, vešto gađajući aktuelni „srednji vektor" vremena, odnosno ishodišnu rezultantu među suprostavljenim silama akcije i reakcije.
Kada rojalisti na izborima u martu 1797. godine postignu uspeh, Napoleon pomaže članovima Direktorijuma da u septembru iste godine izvrše protumonarhijski državni udar, čime se vlast stabilizuje, ali čime Napoleonove lične zasluge za novi poredak „meke" revolucije rastu. Nešto kasnije, u oktobru iste godine, Napoleon zaokružuje svoje vojne uspehe u Italiji postižući mir sa Habzburškom monarhijom koja priznaje francusku prevlast u italijanskim zemljama, što je opet bio ogroman lični Bonapartin uspeh čime on dodatno dobija na popularnosti i nastavlja put ka poziciji velikog sintetičara epohe, odnosno poziciji stabilizatora prilika među silama akcije i reakcije, koju je samo vreme čuvalo za nekoga dovoljno sposobnog i dovoljno veštog.
Rast Napoleonove popularnosti nakon niza pobeda u severnoj Italiji i zaključenog mira u korist države biće posledica tadašnjih težnji masa za stabilnošću nakon nesigurnih godina revolucije. Napoleon veoma vešto, obdaren talentom za propagandu, koristi jedan konzervativni implus masa za stabilnošću, predstavljajući sebe kao čoveka koji može zauzdati ekstremne sile akcije i reakcije, odnosno Revolucije i Restauracije, kako bi ih priveo održivoj političkoj sintezi.
U prilog mu je išlo to što će Francuska u ovom momentu kasnih devedesetih godina 18. veka biti još veoma daleko od stabilnosti. Na novim izborima u aprilu 1798. godine pobeđuju jakobinci, te će opet biti izvršen novi državni udar kako bi se očuvala vlast Direktorijuma. Pri svemu tome Napoleonova popularnost počinje da bode oči Direktorijumu, koji polako uviđa da se ne radi tek o sposobnom generalu, već o harizmatičnom lideru sa osobinama državnika, koji bi mogao imati i političke pretenzije. Stoga Direktorijum šalje Napoleona u Egipat sa zadatkom da prekine i onemogući britansku trgovinu sa Orijentom, želeći da izmesti ovog žestokog, harizmatičnog i neobično sposobnog čoveka iz metropole, kako bi se prekinuo rast njegove popularnosti. U međuvremenu sama odluka da se deluje protiv Britanaca u Egiptu okuplja tzv. drugu evropsku protivfrancusku (konzervativnu) koaliciju u kojoj će osim Britanije biti i Rusija, Habzburška monarhija i Otomansko carstvo. Ovo Francusku gura u nove kontinentalne sukobe, ali i čini ljude poput Napoleona neophodnim, te dodatno povećava moć vojske u kojoj je Bonaparta nakon uspeha u Italiji stekao kultni status.
Njegova misija u Egiptu neće biti uspešna kao ona u Italiji, ali će na njoj Bonaparta pokazati svoj naučnički, egzaktni gen, koji će u njemu tinjati od detinjstva, te on na ekspediciju u Egipat vodi čitav tim naučnika; matematičara, biologa, hemičara, geodetičara i uopšte niz vrhunskih naučnika svih struka, kako bi istražili ovu egzotičnu teritoriju.
Prethodno je u maju 1798. godine i sam primljen u Francusku akademiju nauka kao „vojnik-naučnik" koji je, veoma talentovan za matematiku, mogao da izvede najtananije operativne vojne proračune, uz to obdaren i znanjima iz drugih različitih oblasti, koja je, kao strastven čitalac, prikupljao od detinjstva. Ovim se Napoleon nastavlja na onu tendenciju spoja moći i znanja, odnosno shvatanja znanja kao moći, koju je započeo nekoć „svetovni kardinal" Rišelje, osnivajući Francusku akademiju. Ovo mu omogućava da, kao i Rišelje, u svoju službu stavi neke od najtalentovanijih ljudi svoga vremena i da ostvari veoma prisan odnos, čak neverovatno prisan odnos za jednog državnika, sa delom naučne i umetničke elite svoga vremena.
Ekspediciju u Egipat će Bonaparta pametno iskoristiti za učvršivanje veze sa francuskom akademskom elitom te će, sve u svemu, na ovoj ekspediciji više biti zaokupljen reorganizacijom egipatske administracije i egzaktnim naučnim ispitivanjima svog tima, kao i, konačno, maštarijama o putu Aleksandra Makedonskog prema Istoku, usled čega je upao u Siriju, nego što će izvojevati neke bitne pobede. On boravak u Egiptu shvata više kao neku vrstu egzotičnog odmora pred konačan udar kojim će sebi obezbediti poziciju ključnog čoveka Francuske, te na ovom „odmoru" do izražaja dolaze one njegove crte ličnosti koje neće uvek biti vidljive ispod obrazine volje za moć - mašta, kao i sklonost ka naučnom mišljenju i društvenom eksperimentisanju.


(Odlomak iz knjige Nevena Cvetićanina „Državništvo modernog doba", Arhipelag-Institut društvenih nauka, Beograd, 2016. Tekst knjige je dat bez referenci, fus-nota i referirajuće literature koji se nalaze u štampanoj verziji knjige.)

 



Komentari (9)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

jinks jinks 16:52 15.01.2018

...

Koliko se prilikom analize bitnih istorijskih događaja ili pojava poštuje i ono popularno pravilo "prati trag novca."

Naime, ko je sve, na primer, finansirao Napoleonove vojne poduhvate. Da li je to bila francuska privreda, koja je, pretpostavljam, tada dobrim delom još uvek bila devastirana nedavnom revolucijom. Opet, možda su poduhvati sami sebe finansirali ... ili je nešto treće bilo u pitanju.

Ili je sve to u ovom slučaju potpuno nebitno.
Neven Cvetićanin Neven Cvetićanin 23:52 15.01.2018

Re: ...

Koliko se prilikom analize bitnih istorijskih događaja ili pojava poštuje i ono popularno pravilo "prati trag novca."

Naime, ko je sve, na primer, finansirao Napoleonove vojne poduhvate. Da li je to bila francuska privreda, koja je, pretpostavljam, tada dobrim delom još uvek bila devastirana nedavnom revolucijom. Opet, možda su poduhvati sami sebe finansirali ... ili je nešto treće bilo u pitanju.

Ili je sve to u ovom slučaju potpuno nebitno.



Odlično, pravo i inteligentno pitanje. Po svemu sudeći, uticajni kapital je bio s obe strane napoleonovskih ratova, te se u tom smislu može reći da je Napoleon bio neka vrsta "političke investicije" koja se otela kontroli, pa se onda silom prilika moralo dodatno "uložiti" u pobedu druge strane. Ponešto o tome ima u Kisindžerovoj Harvardskoj doktorskoj disertaciji o Meternihu, Kastrlou i ostalim diplomatama (među kojima je bio i "Napoleonov" Taljeran, koji je u međuvremenu "dalekovido" promenio stranu)koje su pripremile post-napoleonovsku restauraciju i Bečki kongres. Eto to je otprilike kratak odgovor na Vaše inteligentno pitanje, dok bi temeljan odgovor na to pitanje iziskivao da se napiše čitava jedna nova knjiga o ekonomskim tokovima (novca)u vreme napoleonovskih ratova.
jinks jinks 08:53 16.01.2018

Re: ...

Po svemu sudeći, uticajni kapital je bio s obe strane napoleonovskih ratova

Priča o finansiranju obe strane u napoleonovskim ratovima provukla se i u serijalu o Napoleonu na Viasat Historiju. Za nastavak o ulaganju u pobedu druge strane kada se Napoleonova priča otela kontroli nisam znao, baš je interesantan.

Inače, ima i zanimljiva priča o tome kako je poraz Napoleona na Vaterlou imao popriličan uticaj i na čitav finansijski sistem Engleske.
Neven Cvetićanin Neven Cvetićanin 23:37 16.01.2018

Re: ...

Inače, ima i zanimljiva priča o tome kako je poraz Napoleona na Vaterlou imao popriličan uticaj i na čitav finansijski sistem Engleske.



U tim stvarima sve je povezano sa svime. I onda i sada. Jedan od ključnih perioda modernog sveta kada su postavljene mnoge trase čije posledice osećamo i danas. Bonaparta je svakako jedan od zanimljivijih (iako tragičnih)igrača u tom lutkarskom pozorištu koje ne prestaje do danas...
pikuc pikuc 17:00 15.01.2018

Zdravo

Malopre sam na internetu naleteo na ovo:


Odredbe Kolonizacijskog pakta iz 1950. godine
Teško je povjerovati kakvih se ugovornih obveza moraju držati bivše francuske kolonije u Africi, danas formalno neovisne države. Evo nekih ključnih stavki:

KOLONIJALNI DUG Sve novonastale “nezavisne” države trebaju otplatiti infrastrukturu koju im je izgradila Francuska tijekom kolonizacije;

NACIONALNE REZERVE Sve bivše kolonije moraju deponirati svoje novčane rezerve u Francuskoj centralnoj banci. Gruba je procjena da Francuska godišnje “ubere” oko 500 milijardi dolara od zemalja koje praktički i nemaju pristup svome novcu;

PRIRODNI RESURSI Francuska ima ekskluzivno pravo na novootkrivene prirodne resurse na teritorijama bivših kolonija;


JAVNI NATJEČAJI Bivše kolonije moraju na natječajima dati prednost francuskim firmama;

VOJSKA I VOJNI SAVEZI Svi koji žele steći čin u vojskama svojih zemalja moraju proći obuku u Francuskoj. Države su obvezane na savezništvo s Francuskom u slučaju rata te imaju zabranu ulaska u vojne saveze s drugim zemljama;

SLUŽBENI JEZIK Obveza je da francuski bude službeni jezik tih zemalja i da se koristi kao jezik u obrazovnom sustavu;

PODNOŠENJE RAČUNA Države moraju Francuskoj slati godišnje izvještaje o svojim financijskim stanjima.


http://net.hr/danas/svijet/francuska

Da li ste vi ljudi znali za ovo?
mlatisa mlatisa 17:34 15.01.2018

Re: Zdravo

Malopre sam na internetu naleteo na ovo:


Odredbe Kolonizacijskog pakta iz 1950. godine



Поприлично ме подсећа на наш статус. Једино што има доста неформалних утицаја (оних који нису формално записани, већ су речени у четири ока или две слушалице). Вероватно је један такав пример продаја железаре у Смедереву.
narcis narcis 11:11 16.01.2018

napoleon=državnik?

nešto ga baš ne doživljavam ko državnika, po menni on je bio samo ratnik, vođenje države , a da nije u ratu mu nije bilo ni na kraj pameti izgleda.
ne sećam se da sam čitao kako se pokazao u vođenju države između dva rata.
Neven Cvetićanin Neven Cvetićanin 23:48 16.01.2018

Re: napoleon=državnik?

nešto ga baš ne doživljavam ko državnika, po menni on je bio samo ratnik, vođenje države , a da nije u ratu mu nije bilo ni na kraj pameti izgleda.
ne sećam se da sam čitao kako se pokazao u vođenju države između dva rata.



U svom konzulskom periodu imao je osobine državnika. Nakon krunisanja postaje destruktor. Opisao sam to temeljno u knjizi i nešto od toga ću pustiti ovde na blogu. Sve u svemu, jedna od retkih ličnosti u kojoj su istovremeno bili i državnik i destruktor. Recimo, Rišelje, Bizmark i De Gol su "čisti" državnici, Hitler i Musolini su "čisti" destruktori, a kod ovoga je ovo bilo pomešano i zato je možda više dramski nego istorijski lik. Po kome bi Šekspir, da mu je nathodio, verovatno napisao nekog novog "Julija Cezara" ili "Antonija i Kleopatru"...
stefan.hauzer stefan.hauzer 01:07 17.01.2018

Re: napoleon=državnik?

Recimo, Rišelje, Bizmark i De Gol su "čisti" državnici, Hitler i Musolini su "čisti" destruktori



Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana