Šansu koja mu se ukazala Bonaparta maestralno koristi nizom uspeha na bojnom polju, koji veoma uvećavaju njegovu popularnost u metropoli i uopšte širom Francuske. Sve vreme ove faze u kojoj je iz dana u dan bivao sve popularniji, on se, izvlačeći pouke iz pada jakobinaca, svestan da vreme traži sintezu i stabilnost, upinjao da balansira između različitih revolucionarnih krila, držeći se sada podalje od radikalnih krila revolucije koja su pokušala da zbace Direktorijum u tzv. „zaveri jednakih" u martu 1796. godine, što im nije pošlo za rukom.
No, Bonaparta se ne približuje ni restauraciji i rojalistima, pazeći da ne prekorači naglo granicu između Revolucije i Restauracije, vešto gađajući aktuelni „srednji vektor" vremena, odnosno ishodišnu rezultantu među suprostavljenim silama akcije i reakcije.
Kada rojalisti na izborima u martu 1797. godine postignu uspeh, Napoleon pomaže članovima Direktorijuma da u septembru iste godine izvrše protumonarhijski državni udar, čime se vlast stabilizuje, ali čime Napoleonove lične zasluge za novi poredak „meke" revolucije rastu. Nešto kasnije, u oktobru iste godine, Napoleon zaokružuje svoje vojne uspehe u Italiji postižući mir sa Habzburškom monarhijom koja priznaje francusku prevlast u italijanskim zemljama, što je opet bio ogroman lični Bonapartin uspeh čime on dodatno dobija na popularnosti i nastavlja put ka poziciji velikog sintetičara epohe, odnosno poziciji stabilizatora prilika među silama akcije i reakcije, koju je samo vreme čuvalo za nekoga dovoljno sposobnog i dovoljno veštog.
Rast Napoleonove popularnosti nakon niza pobeda u severnoj Italiji i zaključenog mira u korist države biće posledica tadašnjih težnji masa za stabilnošću nakon nesigurnih godina revolucije. Napoleon veoma vešto, obdaren talentom za propagandu, koristi jedan konzervativni implus masa za stabilnošću, predstavljajući sebe kao čoveka koji može zauzdati ekstremne sile akcije i reakcije, odnosno Revolucije i Restauracije, kako bi ih priveo održivoj političkoj sintezi.
U prilog mu je išlo to što će Francuska u ovom momentu kasnih devedesetih godina 18. veka biti još veoma daleko od stabilnosti. Na novim izborima u aprilu 1798. godine pobeđuju jakobinci, te će opet biti izvršen novi državni udar kako bi se očuvala vlast Direktorijuma. Pri svemu tome Napoleonova popularnost počinje da bode oči Direktorijumu, koji polako uviđa da se ne radi tek o sposobnom generalu, već o harizmatičnom lideru sa osobinama državnika, koji bi mogao imati i političke pretenzije. Stoga Direktorijum šalje Napoleona u Egipat sa zadatkom da prekine i onemogući britansku trgovinu sa Orijentom, želeći da izmesti ovog žestokog, harizmatičnog i neobično sposobnog čoveka iz metropole, kako bi se prekinuo rast njegove popularnosti. U međuvremenu sama odluka da se deluje protiv Britanaca u Egiptu okuplja tzv. drugu evropsku protivfrancusku (konzervativnu) koaliciju u kojoj će osim Britanije biti i Rusija, Habzburška monarhija i Otomansko carstvo. Ovo Francusku gura u nove kontinentalne sukobe, ali i čini ljude poput Napoleona neophodnim, te dodatno povećava moć vojske u kojoj je Bonaparta nakon uspeha u Italiji stekao kultni status.
Njegova misija u Egiptu neće biti uspešna kao ona u Italiji, ali će na njoj Bonaparta pokazati svoj naučnički, egzaktni gen, koji će u njemu tinjati od detinjstva, te on na ekspediciju u Egipat vodi čitav tim naučnika; matematičara, biologa, hemičara, geodetičara i uopšte niz vrhunskih naučnika svih struka, kako bi istražili ovu egzotičnu teritoriju.
Prethodno je u maju 1798. godine i sam primljen u Francusku akademiju nauka kao „vojnik-naučnik" koji je, veoma talentovan za matematiku, mogao da izvede najtananije operativne vojne proračune, uz to obdaren i znanjima iz drugih različitih oblasti, koja je, kao strastven čitalac, prikupljao od detinjstva. Ovim se Napoleon nastavlja na onu tendenciju spoja moći i znanja, odnosno shvatanja znanja kao moći, koju je započeo nekoć „svetovni kardinal" Rišelje, osnivajući Francusku akademiju. Ovo mu omogućava da, kao i Rišelje, u svoju službu stavi neke od najtalentovanijih ljudi svoga vremena i da ostvari veoma prisan odnos, čak neverovatno prisan odnos za jednog državnika, sa delom naučne i umetničke elite svoga vremena.
Ekspediciju u Egipat će Bonaparta pametno iskoristiti za učvršivanje veze sa francuskom akademskom elitom te će, sve u svemu, na ovoj ekspediciji više biti zaokupljen reorganizacijom egipatske administracije i egzaktnim naučnim ispitivanjima svog tima, kao i, konačno, maštarijama o putu Aleksandra Makedonskog prema Istoku, usled čega je upao u Siriju, nego što će izvojevati neke bitne pobede. On boravak u Egiptu shvata više kao neku vrstu egzotičnog odmora pred konačan udar kojim će sebi obezbediti poziciju ključnog čoveka Francuske, te na ovom „odmoru" do izražaja dolaze one njegove crte ličnosti koje neće uvek biti vidljive ispod obrazine volje za moć - mašta, kao i sklonost ka naučnom mišljenju i društvenom eksperimentisanju.
(Odlomak iz knjige Nevena Cvetićanina „Državništvo modernog doba", Arhipelag-Institut društvenih nauka, Beograd, 2016. Tekst knjige je dat bez referenci, fus-nota i referirajuće literature koji se nalaze u štampanoj verziji knjige.)