Kada me je nedavno gordanac zvala da učestvujem na tribini koja se 26. novembra održava u Boru i koja za temu ima žene i Internet, prvo sam pomislila: Pa, kud za moj rođendan? Izvinjavam se, brzo sam shvatila kako je sebično što sam prvo na to pomislila, ali morate razumeti da će viševekovna tradicija proslave moga rođendana biti narušena i pitaj milog boga kakvi će se kompleksi jednoga dana povlačiti po genima generacijama dece, jer su u tom jednom danu njihovi roditelji, a moji prijatelji, bili izloženi takvom šoku. Ali, ajde to. Slaviće se sledeći vikend, bar će plata da kane u međuvremenu.
Živeo sam u New Yorku 2008. godine
Septembarski crash berze te godine je jedno od najčudnijih iskustava u mom životu.
Video sam mnoge pametne ljude, ozbiljne biznismene, koji su se ponašali iz straha potpuno iracionalno.
Njihova iracionalnost me na neki način podsećela na vreme Jezde i Dafine u Beogradu.
Samo nekako
Ogroman krst dimenzija 18x11 metara? Ili....
Ne ovo nije blog o Islamu... pa nisam ja Alexandar Lambros.
Kada čitamo o Hristu možemo da dođemo do zaključka da je bio naduvani hipik koji je išao okolo i pričao ljudima "mir brate, mir" ili "ljubav brate, ljubav"...
I onda pogledamo bilo koju hrišćansku crkvu koje su apsolutna suprotnost tog zaključka i obratimo pažnju na primere kako su same pogazile sve božje zapovesti tokom vekova. Priče o ljubavi, miru, poštovanju, zajedništvu su se izgubile, naročito u Srbiji, a ostale su priče o kažnjavanju, paklu, grehu, ubijanju grešnika u ime vere i boga...
Srbija je posebno čudna jer se pokazalo da vernici u Srbiji ne veruju toliko u Hrista koliko u srpske svece. Više se poštuje Sveti Sava nego Hrist... I više se poštuje taj mračni i mučenički aspekt vere (živela inkvizicija), nego aspekt koji širi ljubav i poziva na mir.
Kada dva igrača počnu meč jednog dana a završe ga prekosutra, igrajući efektivno ukupno 11 sati i pet minuta, svaka bojazan da će ovogodišnji Vimbldon pasti u senku Svetskog Prvenstva u fudbalu je neopravdana. Džon Izner i Nikolas Mau nisu samo postavili rekord po broju odigranih gejmova u jednom setu i meču, kao i trajanju jednog teniskog meča, već su se potrudili da skrenu pažnju javnosti i na druga sportska takmičenja koja se održavaju ovog juna i jula. O drugim zanimljivostima prve nedelje Vimbldona smo imali prilike da komentarišemo na upravo isteklom blogu, a na ovom ćemo komentarisati dešavanja druge nedelje turnira koja danas počinje sledećim mečevima:
(turski: nevolja, briga; tuga, žalost; bol, bolest; dertli - pridev: brižan; tužan, žalostan)
Kada spavam ništa ne vidim, samo osećam. Osećam mirise, čujem zvukove. Onda mi ti zvukovi i mirisi prave slike od kojih su sačinjeni moji snovi. A kada se probudim, oči držim širom zatvorene kako bih osetila mirise i zvukove jutra. Kada sam bila mala to je bio miris topole pored prozora kuće moje Nane pomešan sa zvukom lišća koje je jutarnji povetarac temeljito prebirao dok su gugutke čavljale svoju jutarnju mantru. Zimi
Postoji više načina da čovek sebi upropasti odmor, među njima su najtipičniji: poboljevanje baš tada, zaboravljanje ličnih dokumenata, šporet i ringle da ni ne pominjem, nestajanje struje vezno sa otapanjem zamrzivača, dugotrajno zalutavanje na nepoznatom terenu...Mada, ceo spektar tih baksuzluka prosto nije pouzdan, može da se desi, al ne može na njih da se računa. Ali zato postoji generacijama potvrđeno sredstvo koje bez rizika od neuspeha upropašćava odmor i onima koji imaju živce kao konopce za vezivanje prekookeanskih brodova. Zove se – Pubertetlija.
Evo ovog današnjeg, koji nam govori ono što se pravimo da nismo znali. Prevod nije najbolji, ali poslužiće onima kojima Engleski nije baš na srcu:
Pre jedno dva vikenda stajala sam pred toaletom «Radio kafea» u Novom Sadu. A toalet je u hodniku, blizu izlaznih vrata, od kojih seče krsta kada je hladno, i mali je, kao i ono predsoblje, u koje, pored lavaboa, staju još taman dve ruke i vlasnica im. Zato ladies stoje ispred, u narečenom hodniku. Nas četiri smo čekale ispred. U trenutku dok se od duvanskog dima hladila glava, pored nas je nehajno prošetala plavuša, ušla u ono predsoblje i zatvorila vrata. Samo smo se pogledale. Gurnula sam vrata i
Nemački okupatori obesili su 17.avgusta 1941.godine na Terazijama radnike Jovana Jankovića i Ratka Jevića, zemljoradnike Velimira Jovanovića i Svetislava Milina i učenika
Milorada Pokrajca.
U spomen na petoricu obešenih rodoljuba i sugrađana grad Beograd je 1983.godine na trgu Terazije podigao spomenik na kome je u reljefu prikazan prizor vešanja, sa urezanim stihovima Vaska Pope posvećenim uspomeni na taj tragičan događaj. Postavljena je i bronzana ploča sa epitafom koji glasi:
”БорцимазаслободукојесуфашистичкиокупаториобесилинаТеразијама 17. августа 1941. године: ЈовануЈанковићу, раднику, РаткуЈевићу, земљораднику, ВелимируЈовановићу, земљораднику, СветиславуМилину, раднику, МилорадуПокрајцу, ученику.
1983. ГрађаниБеограда”
U međuvremenu:
- ploča je nestala, a spomenik, je zaboravljen. Iako se nalazi u centru grada i visok je četiri metra, stoji potpuno zanemaren – bez ploče i imena ljudi koji su na tom mestu danima visili obešeni.
- istina o petorici Beograđana koji su 17. avgusta 1941. godine izvedeni iz zatvora Gestapoa, streljani u zatvorskom dvorištu, a zatim obešeni o električne stubove nasred Terazija, izbačena je iz udžbenika istorije.
- na sajtu grada Beograda ovaj spomenik nije prikazan u rubrici “znameniti spomenici”.
Čija je ovo sramota?
Puriša Đorđević, Predrag Koraksić, Bora Todorović, Vlada Divljan, Boško Jakšić, Dragan Velikić, Ljubomir Živkov, Milojko Pantić, Svetislav Basara, Boban Skerlić, Goran Marković, Jovan Ćirilov, Vidosav Stevanović, Mirko Čikiriz, Žika Gojković, Nemanja Starović, Aleksandar Čotrić, Borka Pavićević, Rajko Danilović, Svetislava Bulajić, Mirko Đorđević, Biljana Cincarević, Latinka Perović, Sonja Biserko, Ivan Kuzminović, Predrag Sarapa, Dušan Bogdanović, Drago Kovačević, Boban Petrović, Veljko Đurović, Maja Mićić, Milan Antonijević, Mirko Gaspari,
U ovoj godini će se, ili bi trebalo da se, održe popisi u tzv. Štokavskim zemljama, odnosno država gde se kao oficijelni dijalekt četiri jezika koristi štokavski, lingvistički preciznije novo-štokavski. Popis će se održati i na teritoriji UNMIK-Kosovo.
Popis u većini evropskih zemalja nije politički interesantno pitanje. Međutim, u Crnoj Gori mnogi predstojići aprilski popis predstavljaju kao događaj od prvorazredne važnosti, dok je usaglašavanje oko popisa u BIH tema oko koje duže od godinu dana nema dogovora. Popis u Hrvatskoj, svakako, je manje politizovan,