Počeo je Završni turnir (nisam stigao ranije, ali ovako će blog da traje do kraja turnira).
Đoković je (odustajanjem Nadala) već obezbedio 1. mesto na kraju godine, a Izner je (takođe odustajanjem Nadala) ušao u glavni žreb Završnog turnira iako je 10. ove godine. Takođe i Nišikori je kao 9. tu umesto Delpa koji je zbog nove povrede ranije završio sezonu. Kao zamene, k'o zapete puške čekaju Hačanov i Ćorić.
Bilo je to pre nekih mesec dana, kada je Kukusigameni Girl (pogađate, moja ćerka od 17 godina), došla i rekla da njen dečko M. ima bend. Pa dobro, šta je to mene briga što dečko ima bend?! Osim što sam i ja imao bend i što sam po ceo dan svirao. “Lepo, lepo”, rekao sam i da bih izgledao zainteresovano upitao: “A šta sviraju?” I ona, kao iz topa opali: “Ska!” Ska? Sećate se da sam pisao blog o Ska muzici?
Kako čovek, uopšte, donosi neku ozbiljnu odluku? Mislim, kako da presečem, a da se posle ne kajem? Ja se, bre, danima dvoumim i koje cipele da kupim, sve mi se čini one druge su lepše! Pa se posle kajem i žderem, mnogo i dugo i za neke sitnice... Koliko ću se kajati za nešto ozbiljnije? A vidim, ljudi to ’ladno preseku, imaju spremne stavove o svemu i kao da znaju šta će se i posle deset godina dešavati. Sve nešto mislim da imaju uvid u budućnost. Možda neki horoskop, kristalnu kuglu, baba Milevu u komšiluku... Moram jednom da ih pitam, kako su tako sigurni da znaju šta hoće.
Bez ikakve namere, nekako spontno, ušao sam u fazu vrlo interesantnog, čak inspirativnog haosa i ludila. I to na dva nivoa. Prvi se tiče tehnologije, a drugi spoznaje.
O prvom (haos):
Za one koji su na svet stigli sredinom prošlog veka, pa čak i kasnije, moderna tehnologija je sve misterioznija i nerazumljivija. Hoću da kažem: možda je sve to nekom klincu danas jasno, ali ja sam prilično siguran da ovaj svet jednostavno nije realan. Jer kako je moguće da Vikipedija i takve stvari postoje? Danas odleti raketa na Međunarodnu svemirsku stanicu a to već piše u Vikipediji, sve sa slikama. Vide se kosmonauti kako lebde i mašu nam. Pa nemoguće je da se svakodnevno, već više od decenije, ažurira milion raznih članaka i to još volonterski. A Viki je samo jedan banalan primer. Uzmite komunikaciju. Deset hiljada godina su se za sporazumevanje na daljinu koristili dimni signali, pa glasnici, golubovi pismonoše, dozivanje i dovikivanje s brda (ojha! ej!) itd. sve do modernog doba kada su se pojavili telefon i telegraf. E, ali danas je već i to moderno doba s telefonima i telegrafima davno prošlo vreme. Pluskvamperfekat. Znate ono: „behu jednom telegrafi". Kada sam kao mlad prvi put video magnetofon Revoks nedelju dana sam imao groznicu od uzbuđenja zbog savršenstva tehnologije i ulicom sam išao u bunilu, kao somnabulist. Jednom skoro da sam se izgubio, ali sad, to je druga priča. A danas mladi ljudi i ne znaju šta je to magnetofon. Kao načuli su nešto, videli u nekom istorijskom filmu, ali nisu shvatili tačno čemu to kad je nepraktično i kada se zvuk može snimiti digitalno.
Ustav i zakoni Repblike Srbije ne propisuju smrtnu kaznu. Ona ne postoji, nije moguća, ne propisuje se ni za najgnusnije zločine.
Republički fond za zdravstveno osiguranje je protivno ustavu i zakonu osudio ovu decu na smrt.
Prvi korak u totalitarizaciji jednog društva načinjen je onda kada ubijete građanina. Hana Arent
Društvo ne može napredovati ukoliko su njegove vrednosti u sukobu sa pretpostavkama njegovog razvoja. Vesna Pešić
Nijedna zastava što se vije, nijedna čaša što se pije naša nije. Miloš Crnjanski
Sažetak:
Tužna je realnost da današnjom Vojvodinom danas suvereno vlada jedino strah, otuda se o ozbiljnim problemima ovde uopšte ne govori. Diskusije, kritičko promišljanje i pozitivno afirmisanje vojvođanskih specifičnosti i vrednosti istisnuti su iz javne i političke sfere
Postoji anegdota o tome kako je druga Nikitu Sergejeviča Hruščova na jednoj od prvih pres konferencija nakon Staljinove smrti, u času dok je govorio o razmerama Staljinovih zločina, jedan od prisutnih novinara prekinuo pitanjem:
─ A zašto ste o svemu tome ćutali dosad?
Vidno iznerviran pitanjem, Nikita Sergejevič je ustao, lupio pesnicom o sto, i dreknuo:
─ Ko je to pitao, hoću da ga vidim!?[1]
Nakon ovako postavljenog pitanja u sali je zavladao apsolutni muk. Nikita Sergejević je ponovio pitanje, a onda, pošto odgovora i dalje nije bilo, sasvim smireno izjavio:
─ Eto. Zbog toga.
Sličan model ponašanjaprepoznaje se i po pitanju aktuelne pat pozicije na relaciji između republičke i pokrajinske administracije oko trenutnog mesta (statusa) vojvođanske autonomije.
Tragom fotografije kampa Džima Tanera (1937-39):
U potrazi za pticom Gospoda Boga
Morao sam da podelim ovu sliku jednog ornitološkog kampa (kolaž: albicilla): spreda je šatorsko krilo, pozadi je auto ... verujem da je Paja Patak upravo takav vozio, sa onim gepekom što se otvara u sedište.
A njegov
Kada putniku na biciklu pomenete Euro Velo 6, njegova prva asocijacija biće Dunav. Iako ova biciklistička ruta, koja počinje na Atlantskom okeanu, vodi pored nekoliko reka, više od polovine njene celokupne dužine prati tok Dunava, skoro od njegovog samog izvora do Crnog mora. Na tom putu, tamo gde Dunav na mapi ćurliče praveći se važan što je
Piše: Rodoljub Šabić
Ovih dana malo, malo pa izbije nekakav skandal povodom odnosa vlasti prema podacima o ličnosti građana. Što me podseti da će uskoro, početkom decembra, biti pune dve godine od kako je Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, povodom jednog od valjda najvećih skandala, sproveo postupak nadzora nad primenom Zakona o zaštiti podataka o ličnosti (ZZPL) u Agenciji za privatizaciju.
Povod za pokretanje postupka nadzora su bila "cvrkutanja" na Twitteru koja su ukazivala na mogućnost neovlašćenog pristupa ličnim podacima
Glasaci za svoje probleme radije zele vidjeti vidljive krivce (citaj zrtvene jarce) nego slusati o nevidljivim apstraktnim stvarima kao sto su neoliberalni il korporativno liberalni kapitalizam. Radnik koji je izgubio posao u Svedskoj, Njemackoj, Italiji ili Francuskoj lakse ce povjerovati da mu je posao "ukrao" komsija emigrant koga vidja svaki dan, nego da povjeruje da je uzrok problema mnogo kompleksniji pa samim tim i imaginarniji od problema emigracije.
Zapadnom Balkanu, i ne samo zapadnom, trebalo je i jos treba dosta vremena u procesu evropeizacije. Sa druge strane,
Očekivao sam da će povodom smrti Vlade Petrića (13.11.2019, Beograd), jednog od najvećih teoretičara filma kod nas i u svetu, neko stručan da se javi prigodnim tekstom, ali je moje očekivanje ispalo uzaludno. Budući da nisam ni malo kompetentan da o Vladinom stvaralaštvu stručno pišem, ovo je prilika da se setim par situacija kada sam se s njim družio.
Pre toga, nekoliko biografskih beleški za one koji o Vladi malo
Izmedju ostalog, predložio sam:
"Motivi ovog otvorenog pisma nisu ni politički, ni ideološki, već ljudski i gradjanski.
ulažem protest redakciji rubrike život
na sajtu b92 što nisu preneli ovaj kosmopolitenov
značajni tekst:
- veličina broja 11 -
Možda danas sebi dopustim da malo budem paranoičan. Samo danas i to, evo, pošteno najavljujem. U svemu ću da vidim simboliku i tvrdiću da je ona tu baš zbog mene. Pre nego živ čovek može da izbroji do deset, ja ću da se obrušim na broj 11.
Ove godine čuveni muzički festival EXIT održaće se po 11. put. Na starom mestu Petrovaradinske tvrđave biće đuske i klike uz posetioce iz celog sveta. Po jedanaesti put.
Još opijeni od pobede velikog Novaka Đokovića nad Rafaelom Nadalom u