(Dnevničke bilješke, 3. dio)
Drugi dan napada na SR Jugoslaviju. Jučer je poginulo deset, a ranjeno 36 ljudi. Zračne uzbune bile su i jutros, i popodne, i cijelu noć - a noćas su se napadi obnovili. Sinoć je gađano 40 ciljeva, a mnogi su i pogođeni. Slike iz Srbije pokazuju da je pogođena tvornica Crvena zastava u Kragujevcu, aerodromi Batajnica i Danilovgrad, pa milicijska akademija u Novom Sadu, tvornica plastike u Prištini i dr.
Jugoslavija je prekinula diplomatske odnose sa SAD, Britanijom, Njemačkom i Francuskom. Vuk Drašković je izjavio za BBC da se odnosi s Njemačkom prekidaju između ostalog i zato što je ovo treći put u ovom stoljeću da ona bombardira Srbiju, a s ostalima zato što su u istom kolu s Nijemcima. Rekao je da je Jugoslavija vrlo razočarana i iznenađena zbog toga kako su se svrstali njeni bivši ratni saveznici.
U Makedoniji, demonstracije oko 1,500 Srba i Makedonaca. Razbili su i zapalili nekoliko automobila koji su pripadali OESS-u (OSCE), a bacali su kamenje i molotovljeve koktele i na američku i neke druge zapadne ambasade. Javljeno je da Vojska Jugoslavije i dalje intenzivno napada KLA, i da je specijalna policija u Prištini počela upadati u kuće i stanove, odakle istjeruje njihove vlasnike i druge. Većini novinara iz NATO zemalja (ali ne svima, recimo, ne i Johnu Simpsonu, BBC) je naređeno da napuste zemlju. Ti novinari sad svjedoče o brutalnosti policije, ali i o gnjevu ne samo policije, nego i naroda. Simpson cijeli dan govori o ljutnji i velikom anti-zapadnom raspoloženju u Beogradu. Sir Dennis Healey, bivši britanski ministar obrane, i Jorgos Papandreu, grčki ministar vanjskih poslova, kažu da ova akcija nikako neće oslabiti, nego da može samo ojačati Miloševića i njegovu vlast. Vuk Drašković govori to isto. Britanski generali, međutim, i dalje govore o „brutalnom diktatoru" Miloševiću, koji tiranizira svoje stanovništvo. Ne vide da ga bombe jačaju, i povezuju s tim stanovništvom - čak i da nema (i kad ne bi bilo) brutalnosti.
Javljeno je i da je nekoliko granata ispaljeno na Albaniju, a Madeleine Albright je odmah upozorila da se to ne smije (!). U izjavi koju je danas dala, uzela je u zaštitu crnogorsko vodstvo, koje se - kako je rekla - ponaša razumno.
Vojislav Šešelj, koji je također došao na svoje, pozvao je Srbe u cijelom svijetu da napadnu američke institucije i oštete američke interese. Crnogorski ministar pravde odbio je mobilizacijski poziv, i sad čeka da netko (tko?) dođe da ga uhapsi.
Prema najavama na BBC-u, sutrašnje dnevne novine govore s prilično divljenja o Srbima, koji se ne predaju, nego su - eto već dva puna dana - ostali čvrsti. Ovdje se svako malo emitiraju poruke iz središta NATO-a, da će bombardiranje trajati sve dok Milošević ne zatraži da potpiše sporazum. Wesley Clark, komandant NATO-a, rekao je da je cilj napada da se „degradiraju, poruše i - ukoliko Milošević ne odustane - unište vojne snage Jugoslavije". Međutim, Clinton više ne govori o potpisivanju sporazuma u Rambouilletu, nego ističe da je „zaustavljanje napada na Albance na Kosovu" sad glavni uvjet prestanka ovih napada. Humanitarni razlozi („humanitarna katastrofa") sad se navode kao glavni razlog napada. Blair je danas rekao da je Kosovo blizu Grčke i Italije, dakle da je „na pragu Evrope" (dakle: ne da je u Evropi), te da je zato NATO morao intervenirati, ne bi li spriječio da se cijela Evropa upali. Pa ipak, zapažena je i izjava talijanskog premijera Massima D'Alleme o tome kako bi trebalo početi nove pregovore, kao i grčka kritika vojnih akcija. Grčka u njima ne sudjeluje.
Na Školi, u Houghton Streetu, srećem B. Depresivan je. Kaže da je Srbija sad uništena za sljedećih 30 godina, da će sve biti uništeno - tvornice, strategijska postrojenja, ugled zemlje, ljudi... Ovo sve dosad, ova cijela decenija, bila je ništa prema tome što bi se sad moglo dogoditi. Sve do sada, moglo se sve zaustaviti, moglo se spriječiti da se potone. Ali, sad ćemo potonuti dublje od Albanije, kaže. Amerika se ponaša arogantno i ne brine ni o kome. To se vidi po tome kako se ponašaju prema Crnoj Gori, koja je za njih učinila vrlo velik posao. Ja dodajem da je jedan od razloga i Miloševićeva vezanost za „komunizam", kojeg Amerikanci ne mogu provariti, niti ga mogu dopustiti u Evropi. U odnosu na Srbiju, oni koriste i dalje jednu vrstu hladnoratovske retorike. Nema mjesta, kažu, za „nedemokratski poredak u Evropi". Pritom misle - nema mjesta za vladare koji nisu sasvim prihvatili „liberalnu demokraciju". Miloševićev ideološki background se sad pojavljuje kao ozbiljan izvor nesporazuma između njega i Zapada. Nije to, naravno, jedini - a možda ni najvažniji - razlog, ali ga ne treba ni zanemariti.
Drugi je razlog u kontinuitetu ratova u bivšoj Jugoslaviji. Nitko ovdje ne vidi da je Kosovo neka „druga stvar" u odnosu na prethodne ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nego se - zapravo - izjednačuju te tri situacije. Srpska priča o tome da je Kosovo dio njene suverene teritorije se, prema tome, uopće ne prihvaća. Čak se ni ne čuje. Finese tipa „republika v. pokrajina" i „konstitutivni narodi v. narodnosti" niti tko razumije, niti je za njih koga briga. No, glasnogovornici srpske pozicije - uključujući i sam službeni Beograd - i dalje nastavljaju koristiti te „argumente". Prethodne akcije - u Bosni i Hrvatskoj - su im, dakle, zavezale ruke, a njihov argument učinile slabim.
Mnogo me ljudi pita što se to događa. Nisam još sreo nikoga tko bi mi rekao da podržava NATO. Svi su na drugoj strani. Ali, ta druga strana, koliko god bila brojna, nema ovdje nekog utjecaja. Ljudi nigdje nemaju utjecaja na politiku, pa ni ovdje. B. kaže da je izgubio svaku volju da ostane u Britaniji. Njegova dilema mora da je stvarno teška: nalazi se u zemlji koja je u izravnom ratu s njegovom zemljom.
Na sinoćnjim demonstracijama pred Downing Streetom, jedan Srbin kaže da će se vratiti kući i da će se boriti u vojsci za slobodu svoje domovine.
Zovem neke prijatelje u Zagreb - one za koje znam da imaju rođake, ili čak i očeve, u vojsci u Srbiji. Iz moje zgrade otišlo je desetak oficirskih obitelji, uglavnom u januaru 1992. Sjećam se nekih koji su otišli na sam dan međunarodnog priznanja Hrvatske, 15. siječnja 1992. Vani se pucalo kao nikada, a oni su trpali stvari u kamione. Zagrljaj, suze... Put u neizvjesnost, u neki novi rat. Sa nekima od njih sam odrastao. Mislim na njih, na svoje nekadašnje susjede. Jesu li u nekoj kasarni? Mnogi su živjeli u kasarnama, iako su u Zagrebu ostavili pristojne stanove. Pošli su s vojskom, da ne bi iznevjerili zakletvu koju su joj dali. Neki od njih bili su Hrvati jugoslavenske orijentacije. Gdje su sad? Je li nekog od njih pogodila neka bomba, ispaljena na kasarne?
BBC podsjeća na maršala Tita, kojeg predstavljaju kao čudotvorca, koji je tu zemlju držao dugo u miru i u zajedništvu.
(nastavlja se preksutra, 27. marta).