Igrale se delije
Sećaš li se, ratni druže, kad smo vojevali
Selo moje, lepše od Pariza
Niko nema što srbin imade
Beograde, Beograde, na ušću dveju reka ispod Avale
To su moji zumbuli i lale, ja sam rodjen u Srbiji, brale
Ovaj tekst pišem u avionu, na putu ka Ženevi. Vraćam se na (truli) zapad. Bio sam kratko, par dana, na proputovanju. Oko mene: gospodja u kasnim četrdesetim sa leve strane; tri plavušanke ispred, modernog izgleda ali ne estradne umetnice (medjusobno govore nemački!) i žena u ranim tridesetim, sa desne - svi čitaju "Skandal" (nisam znao da postoji takvo štivo) i teme tipa "Lažu da je Kaya kurva, ne kreše se za pare" i "Pobednica Velikog brata: Ugradiću sise". Da li je to Srbija koju nosimo u svet?
Po ko zna koji put muči me pitanje: kako biti ponosni srbin? Kako na pravi način pokazati da sam to što zasigurno jesam (eto, pogodilo se da sam 100% srbin, bez ostatka) a u isto vreme ne ući u zamku da budem "četnik", "anti-šiptar", idiot, neprilagodjen, gastarbajter, bruka naše nacije i države, protivnik evropskih integracija ili, jednostavno, čudak koji neke ljude koji su tamogdesamsada guši svojim poreklom?
Pošteno: nije lako. Godinama sam igrao folklor i tako predstavljao našu kulturu i zemlju. Sve vreme, imali smo problem kako da odaberemo pesmu, igru, običaj koji će nas na pračin način predstaviti a biti jednostavan, objašnjavajući i lak za učenje. Sve nam je izgledalo ili previše komplikovano "za njih", ili nekako nedovoljno, neubedljivo.
I sada, kada živim i radim "preko grane", imam isti problem. Voleo bih da svojim kolegama i domaćinima pokažem onošto je najbolje u nama. Da im objasnim zašto smo takvi kakvi smo. Da im ukažem da smo narod koji ima svoje zašto i zato, koji je svesan toga i ponosan što je takav. Da im nekako pojasnim kako smo bili ispunjeni u svojoj nesreći tih desetih, četrdesetih, šezdesetih, devedesetih... noseći svoj krst, zvezdu ili target.
Stoga, pozivam vas, blogere, kao (sa ubedjenjem tvrdim) prilično napredan deo naše javnosti, da mi pomognete da u nekoliko navrata (dakle ovo je prvi tekst ove vrste) odgonetnem:
Šta treba ili ne treba da radimo da pokažemo da smo ponosni srbi?
Za početak, u ovom blogu da pišemo kako treba da se ponašamo i šta sve treba da radimo ili ne radimo kada smo u inostranstvu. Da li nosimo ili ne dres svoje zemlje? Da li iznad stola imamo zastavu svoje zemlje? Da li u reveru, kao ameri, nisimo značku sa grbom ili zastavom? Da li nudimo našu domaću hranu i pića? Da li pevamo svoje pesme i igramo igre? Da li slavimo slavu i pozivamo komšije, kolege, prijatelje?
Šta sve još?
Pozivam vas da ovo ne shvatite kao politički tekst. Neću brisati komentare, ali vas molim da razumete da bi time samo odmagali mnogima nama kojima je ovo problem.
I, da, pozivam i one koji nisu srbi da nam pomognu, jer oni imaju drugačiji pogled nego mi sami i njihovo mišljenje može nam biti dragoceno.