Te godine kada je izašao ovaj video klip, puštale smo ga sto puta dnevno i isto toliko puta se smejale. Moja drugarica i ja. Mislim da od tada ovu pesmu nikada nisam čula celu. Uvek ovu kratku "alien" verziju. A tako sam se i osećala. Možda nijedan video nisam pogledala toliko puta kao ovaj. Jer, tih godina, bilo je baš puno razloga za "preživljavanje". I, naravno, za smeh.
Večeras pozovem svoju drugaricu, kažem joj da sam ponovo gledala klip, obe prasnemo u smeh. Kad, iz tog smeha, uz evociranje poneke uspomene, ona kaže:
- A onda je došla ta 2001.
U trenutku nisam shvatila na šta misli.
- Kakve sad veze ima 2001?
- Pa sećaš se, oformila se i prva demokratska Vlada.
- Da, dugo očekivana. Ali što si se toga sada setila? Mislim, kakve veze ima?
- Pa zbog žurki.
- Žurki?
- Tvojih žurki, plavušo - kaže ona, toliko ozbiljna da se na trenutak osetih krivom što sam ih pravila.
Tu radost zabave sa prijateljima i kolegama nekako sam nasledila od roditelja, oni su oduvek pravili velike i dobre žurke. I bilo je uvek veselo. I kad nije bilo žive muzike, a i kad je Siniša svirao violinu samo nama na uvo. I kad je bilo povoda, a naročito kad nije...
Dakle, često sam pravila žurke, pa i te 2001. godine, u toj novoj zemlji, sa novim nadama i novim izazovima. Mnogi su voleli da dođu, neki i nepozvani. Primala sam goste, čista srca, sve kao "naši smo". Mladi, pametni, perspektivni, generacija. Neki se tek vratili iz "tuđine", svi do jednog "došli da pomognu Zoranu". Lavovi.
- Šta je bilo tada? Izgledala sam kao vanzemaljac?
- Nisi - kaže ona i dalje ozbiljna. Moj pokušaj duhovitosti nije uspeo.
- Slušali smo I will survive, ili šta? - pitam je ja, još uvek ne znajući na koju žurku tačno misli.
- Sećaš se tvog rođendana i scene sa pasošima? - pita ona.
Setih se. Rođendan, mnogo ljudi. Dobra muzika, zezanje, sve. I neka dobra ekipa. Uz njih i nekolicina vladajuće "mlade i perspektivne elite". Moj stan je veliki, ima prostora za sve. Veče je tek počelo, ljudi su opušteni i sve je kao i obično. Šetam ja tako od sobe do sobe, kao dobra domaćica, da vidim treba li kome nešto. Ulazim u jednu prostoriju i prvo šta ugledam je izbezumljeno lice moje drugarice. Nemo. Vidim sedi u finom društvu, dakle ne razumem zašto ona, inače komunikativna, pričljiva i nimalo zbunjena osoba - ima taj izraz na licu. Zastanem. Oslušnem o čemu pričaju. Vidim nešto žustro pokazuju. Pogledam u njihove ruke. Oni izvadili pasoše i nadmeću se ko ima "jači" pasoš. Jedan pokazuje vize koje ima. Drugi broji svoje vize, kao, zajebao je prvog. Treći izvadio diplomatski pasoš. Tajac. Kad jedan - vadi američki, kao, iznad toga nema ništa. Gledam svojim očima i ne verujem. Ona mi priđe, onako izbezumljena, i šapne mi:
- Šta je, bre, ovo? Da li je ovo moguće? Ko...
- Zaboravi. We will survive - rekla sam joj uz osmeh, iako me je malo bila sramota od tog prizora, pa sam je odvukla da plešemo.
Pridružio nam se moj dragi kolega, tada ministar kulture, Leka. I Boža Đelić. Ne sećam se čega je tada bio ministar, recimo finansija. Ali se sećam da je većina žena ostala bez daha, jer nisu verovale da ministri umeju tako da igraju. Istina, plesali su i igrali sa nama tako đavolski dobro, da sam zaista verovala da ćemo preživeti.
- Pa eto, preživeli smo - kažem joj ja večeras, iako mi stoji neka knedla u grlu dok to izgovaram.
- Nisam sigurna da smo - konstatuje ona.
- Imaš neki predlog za preživljavanje - pitam je kroz smeh.
- Ti si vanzemaljac, ti ćeš preživeti - konačno se nasmejala.
- Kao ova vanzemaljka iz klipa? Ili da, ipak, posle dugo vremena čujem celu pesmu, do kraja?
I pustih joj pesmu, onako klinački, preko telefona. Uzgred, oni sa pasošima, sada su jako ugledni poslovni ljudi i slično. Prevazišli su te dosadne poslove kao što su "šef kabineta", "savetnik", "zamenik ministra", da ne nabrajam dalje... Ne znam šta im je danas važno, ali te 2001. najvažnije je bilo koje i kakve pasoše imaju. Toliko, da su ih nosili i na žurke. Da mi je neko pričao, ne bih verovala.
Anyway, Gloria Gaynor. I will survive. Dobra stvar. Ako može bez disko kugle, ovaj put.